PONOSITOM GRADU
(sonetni venac)
I
Patio sam i jo uvek patim,
za trenutkom kad sam otiao,
za Dunavom i tim tornjem zlatnim,
sto gradova ja sam obiao.
Nema mesta duu da mi smiri,
da se oči u spokoju sklope,
kraj Dunava rua miris iri,
denule se sve rajske divote.
Tu pod sjajem nekadanjeg mora,
vekovima ponosit si bio,
gde obronke valja Fruka gora,
najdivnije snove ja sam snio.
Venuo sam k'o grana od bora,
otac krvcu dok je za te lio,
II
Otac krvcu dok je za te lio,
ja sam bio samo dečak mali,
al' sam znao gde sam se rodio,
plakao sam, snove su mi krali.
Pamtio sam dane zaigrane,
nad vratima upamtio lastu,
pamtio sam plave jorgovane,
to pred starom tronom kućom rastu.
Od sreće sam mogao da letim,
izlazio brodove da pratim,
a sad te se k'o kroz maglu setim,
stihovima svoje dane kratim,
nema snova dok te ne osetim,
nema sreće dok ti se ne vratim.
III
Nema srece dok ti se ne vratim,
dok ne vidim to predivno uce,
dok korakom Vuku ne dopratim,
putem kojim ka Dunavu spuce,
Iz Dunava ne zahvatim vode
i umijem njome sneno lice,
dok na vodi labudice brode,
kao nekad tvoje golubice.
I svako se toj lepoti divi,
svako bi ti tako zavidio,
Kakva mrnja u ljudima ivi?
Sam bi se je davo postidio.
Nad tobom su sad oblaci sivi,
odavno te ja nisam vidio.
IV
Odavno te ja nisam vidio,
čekao sam u tuđemu svetu,
to mi nikad nije se svidio,
sanjao sam obale u cvetu.
Sanjao sam te krovove stare,
tvoju luku i ulice znane,
i rukavce, dunavce i bare,
gde sam s ocem lovio arane,
sanjao sam tvoja jutra bela,
sanjao sam tvoje plačne oći,
sanjao sam tvoja njedra zrela,
sanjao sam rue te u zloći,
sanjao sam raste iz pepela,
sanjao sam da sija u noći.
V
Sanjao sam da sija u noći,
tumarao licem tuđeg grada,
provodio dane u samoći,
kada seta moje misli svlada,
sanjao sam neubrano grođe,
pitao sam majku gde je tata?
Samog Boga molio da dođe,
da rastera sve te zveri rata.
Molio se za mostove tvoje
to ih Vuka na grudima prima,
koji danas tu ponosno stoje,
prkoseći vragu i ljudima,
molio se da povrati boje
I da iri svoje ruke svima!
VI
I da iri svoje ruke svima,
to te vole i to ti se dive,
da prigrli tim divnim njedrima
to će doći u tebi da ive.
Tu da ive k'o njihovi preci,
kroz vekove koji tu su bili,
da te paze, grade svojoj deci,
da bi oni srećne snove snili.
Svim ranama tvojim bolnim alim,
i korakom tekim ja ću poći,
svim ljudima velikim i malim,
ja znam da ću novu snagu smoći,
da se vratim i sveću zapalim,
tebi opet da ću srećan doći.
VII
Tebi opet da ću srećan doći,
poloiti cvet kod palog borca,
Vučedolu stići do ponoći,
i zastati kraj Elfovog dvorca.
Svetoj Petki poći do Adice,
to je zovu "Vukovarska pluća"
dobre vode piti iz crkvice,
plesti venac od vrbovog pruća.
Opet mi se uspomena budi,
dok tugujem u hladnim noćima,
pamtim zoru to u zlatu rudi,
opija me sjajem i moćima,
a srce se toj lepoti čudi,
ote' mi se suza u očima.
VIII
Ote' mi se suze u očima,
to milinom napaje mi njedra,
i iz grla uzdah se otima,
silne lađe ire svoja jedra.
U sećanju to je je jo ostalo,
sad je Dunav zamućen u krvi,
Vuka ćuti i vreme je stalo,
rat te gazi i kosti ti mrvi.
Beao sam preko vode hladne,
ispraćen sam eksplozija zvukom,
oprosti im, ne znaju ta rade,
ivio sam sa svom tvojom mukom,
da ne gledam dok ti srce vade,
morao sam oči skriti rukom.
IX
Morao sam oči skriti rukom,
dok te gledam plačnog u daljini,
sa tobom se pozdravljao mukom,
krila su ti lomili u tmini.
snove su ti gazili u blatu,
zapalili tvoja mesta sveta,
slomili ti kazaljke na satu,
sad ti dua jeca razapeta.
Skamenjena majka u crnini,
već danima nije se pomakla,
otiao svojoj sam rodbini,
da ne gledam kad brat brata zakla,
da ne sluam jecaj u tiini,
gorio si u vatrama pakla.
X
Gorio si u vatrama pakla,
ibali su tvoja leđa jače,
a nadanja tvoja su umakla,
jo ti dua u svitanja plače.
Osvestili jo se nisu ljudi,
jo se dele na: Vae i nae,
razdiru ti ponosite grudi,
jo ti dani sumraka se plae.
Nikad vie da ne bude proklet
poučen je krvavom poukom,
zaiveće punom snagom opet.
Ljudi vrevom i auta bukom,
kao da je samom Bogu otet,
raj obgrljen Dunavom i Vukom.
XI
Raj obgrljen Dunavom i Vukom,
Kao Feniks iz pepela niče,
sunce zlato sipa nad olukom,
golub pesmom radosnicom kliče.
A rosa ga jutrom srebrom kupa,
dua mu se zagreva u aru,
u pesmi mi kao rua pupa,
poklanjam je divnom Vukovaru.
Poklanjam je toj curici slatkoj,
to je cvetak u kosi zatakla,
pa se eta u suknjici kratkoj,
a smeak je slučajno namakla.
Gasio se u toj magli ratnoj,
a sad sija k'o da si od stakla.
XII
A sad sija k'o da si od stakla,
u sumraku to purpurom iskri,
sjajna luna Vuki se primakla,
pa se gleda u taj izvor čisti.
Talasi ti na obale sleću,
prelivaju hiljadama boja,
nek' svi vide gde sam na'o sreću,
nek' svi znaju gde je dua moja.
Nek' svi znaju odakle si, ko si,
i da nisi slučajnosti pukom
tu nikao, sada ti prkosi,
silni Dunav to protiče hukom,
jer i kia kad ti lice rosi,
duga kiti tvoje zore lukom.
XIII
Duga kiti tvoje zore lukom,
svih lepota skupio si slađe,
kad bi mog'o i dugu bi svuk'o,
divni grade u tvoje fasade.
Kad bi mog'o tu Vuku prelepu,
i taj Dunav to bregove tare,
da ukradem i nosim u depu,
gde god podem da mi duu zare.
Svaka tvoja priča mi je mila,
stari alas dok Dunavom hakla,
I ptičica to je gnezdo svila,
to za umom tamo je zamakla,
namignula pre nego je spila,
u grudima srce mi je takla.
XIV
U grudima srce mi je takla,
ratna priča grada voljenoga,
to hiljade nevinih je smakla,
jo hiljade srca slomljenoga.
Sad te grade neke ruke nove,
anđeo ti u noćima bdije,
da ti nikad ne ukradu snove,
oni to su ukrali ih prije.
to ti krila divna polomie,
nikada se ne pomirih sa tim,
to ti grudi olovom probie,
to te slome, ne mogoh da shvatim,
al' ti duu nikad ne ubie,
Patio sam i jo uvek patim.
MAGISTRALE
Patio sam i jo uvek patim,
Otac krvcu dok je za te lio,
Nema sreće dok ti se ne vratim,
Odavno te ja nisam vidio.
Sanjao sam da sija u noći,
I da iri svoje ruke svima,
Tebi opet da ću srećan doći
Ote' mi se suza u očima.
Morao sam oči skriti rukom,
Gorio si u vatrama pakla,
Raj obgrljen Dunavom i Vukom,
A sad sija k'o da si od stakla.
Duga kiti tvoje zore lukom,
U grudima srce mi je takla.