DOMOVINI

Domovino moja, ružo neubrana
na oltaru tvome u suzama stojim,
u pesmi si mojoj tužna, istrzana;
najbolnija rana na grudima mojim.

Ali i u patnji, dok grcaš u krvi,
dok dušmani tvoju svetu zemlju gaze,
za slobodu tvoju ja ću pasti prvi,
procvetaće opet tvoje stare staze.

Mirisaćeš opet kao rosno cveće,
žuborićeš kao potok na izvoru,
tu će moja braća zapaliti sveće,
da isprate moju dušu na umoru.

Ne žalite za mnom moja braćo mila,
domovini dragoj svoj sam život dao,
iz pepela silna kad raširi krila,
procvetaće božur tamo gde sam pao.