NISU MOJE PJESME KRIVE

Nisu moje pjesme krive,
što su sjetne, pune tuge;
što u meni uvijek žive
njene oči boje duge.

Nisu moje pjesme krive,
zakićene suncem Maja,
što su mome srcu draže
njene kose zlatnog sjaja.

Nisu moje pjesme krive,
što su moje noći ledne,
što me u snu nježno ljube
njene tople usne medne.

Nisu moje pjesme krive,
što su rosne ruže svele,
što me iz sna slavuj budi
kad joj ljubim grudi bijele.

Što umirem u samoci,
nisu moje pjesme krive,
pustite ih neka lete
nek' umjesto mene žive.

Neka lete,nek' se šire
neka im se ljudi dive
što ostaše bez svog oca,
nisu moje pjesme krive...