STARAC

Umorni starac naboranog cela,
što ceo život dirinči i radi,
sad tiho sneva izmoren od gladi,
u trošnoj kuci, dole nakraj sela.

Pa bolan vapaj iz grudi se ote,
podboči glavu izmorenom rukom,
hraniše decu sa svom svojom mukom,
sad gladan mrije... o čudne sramote!

Sad nikog nema kad mu pogled treba,
čestitat ocu napaćenom slavu,
pred kućom kosit podivljalu travu,
doneti starcu koru crnog hljeba.

Umorni starac naboranog čela,
k'o zadnje pseto sklopio je oči,
zaraslom stazom niko neće proći,
ka trošnoj kući dole nakraj sela.