BUNAR

Ne treba mi puno, samo sunca zračak,
tek komadić zemlje pod nebeskim svodom,
pružite mi samo nade jedan tračak,
umijte mi lice tom bisernom vodom.

Što izbija bistra iza rodne kuće,
iz bunara divnog što ga spravi deda,
od sunca ga skriva još vrbovo pruće,
pa mi dušu greje, a teče od leda.

Obradujte mene samo čašom jednom,
tog prečistog zlata što sam nekad pio,
da orosim usne tom divotom lednom,
sve godine ove samo to sam snio.

Kad mi želje minu, kući da se vratim,
da ne žalim više što se bliži veče,
i ibrikom zlatnim taj biser zahvatim,
pod nogama mojim što duboko teče.

Da napojim dušu bar poslednji puta,
ostala je žedna onih dana srećnih,
Otišla je negde daleko da luta,
al' se domu vraća na počinak večni.