PRETANKE SU MOJE DUŠE NITI

Želeo sam stotinama puta
da mi srce svitanja ne voli,
listić s grane otrgnut dok luta,
da me duša za njim ne zaboli.

Da ne sanja te sjajne okice,
sve lepote što se u njih slile,
da ne kvasi vrelom suzom lice,
i ne pamti kad su moje bile.

Nit' procvala da ne gledam polja,
da ne slušam pesmu dok mi svira,
od tužne je veselija bolja,
al' i ona moju dušu dira.

Poželeo da ne treptim više,
dok se sunce kraj potoka rada,
poj slavuja što tu gnezdo sviše,
da mi dušu nikad ne pogada.

Niti jade ljudi ovog sveta,
što se opet svi u meni vrate,
težak uzdah na dušu ne sleta,
da ne bole i u meni pate.

želeo sam kao kamen biti,
da mi srce nikada ne kleca,
pretanke su moje duše niti,
zato ona u suzama jeca.