DRSKI RAZGOVOR SA BIVŠOM DRAGOM U KASNI NOĆNI SAT 2

(Monolog drage)

Ne mogu shvatit da si ti čovek
kome sam dala mladosti cvet,
sa mnom si hteo živeti dovek,
krasio dugom samo naš svet...

Gde li nestade dečak sanjivi,
dodira mekog k'o svile nit,
i pogled mio neodbranjivi,
za kim bi poš'o gladan i sit!?

Da l' te još nekad podseti zora,
na ona naša svitanja sva,
znam de te pesma ganuti mora
što sam ti puštala nekada ja.

Slušaj me draga... Ne, nemoj sada,
što htede reći, rek'o si znaj,
znam da ti ovo teško pada
i meni teško pao je kraj...

Misliš da suze iz moga oka,
manje su pekle no tvoje te,
da rana moja nije duboka,
da boli sveta ti patiš sve!?

Prestani više da žališ sebe,
nit' sam ti prva nit' zadnja ja,
to ili shvati il' ko te jebe,
ugasi zamnom nadanja sva!

Šta ti sad znači da l' voleh tebe,
opet me pitaš, odgovor znaš,
da, volela te kao i sebe,
al' prođe, srećo, zadnji voz naš.

I nemoj trčat' nećeš ga stići,
možda ćeš samo slomiti vrat,
kad jednom padneš nećeš se dići,
trgni se, gledaj... kuca ti sat...

Za one reči veliko hvala,
nisam se tome nadala ja,
nikad te takvoga nisam znala,
i sama patim... al' patit znam...

Tvoje me reči u srce biju,
zar suza moja tebi je lek?
snovi te moji umilnog kriju,
a sad si, besan, drzak i prek...

Ne mogu više, sećanje plače
anđela nema, drhti mi glas...
lomi me, gazi... možeš i jače,
sada je ipak kasno za nas...