I gde ode mladost
tvoja,
gde odoše tvoje želje,
sreću više i ne sanjaš,
zar zbog mene... zar zbog mene?
Nočas sam te
opet snio,
da me budiš kao prije,
iz blaženog sanka moga,
"ustaj sine, vreme ti je..."
Moje vreme sad
je prošlo,
kao da je samo stalo...
sad je neko novo došlo,
bez radosti... sreće malo...
Žao mi je draga
mati,
ne ispunih želje tvoje,
nemoj da ti duša pati,
neću reći: "Gotovo je..."
Iako su dušu
moju,
sabljom zlobe komadali,
još osećam ljubav tvoju,
kao kad sam bio mali.
kad nevino sklapah
oči,
u naručju svoje majke...
i znam da će opet doći,
da mi priča setne bajke.
Da me opet pesmom
budi,
da se opet sa mnom smeje,
da nam zlatom zora rudi,
da nas sunce sreće greje...