O TEBI...

Prošle su godine. U iščekivanju novih svitanja, ja zatvaram prozor, ne puštam sunce i ne gledam u nebo… Bože, sve si mi uzeo… Njega, koga sam volela i u koga verovala… A možda sam ja sama kriva?!

Pitanja su bez odgovora, tišina koja ubija i ne vidim kraj mojim suzama. Zar je moguće?! Zar je moguće ploviti morem a nemati brod?! Ja nikada nisam bila mornar, jer me nikada nije čekao. Zar je potrebna slamka da me neko popije u jednom gutljaju i potom ispljune na pod!? Neko treći će me zgaziti… Ili već jeste?!

Umorila sam se od bežanja, puta ne vidim, slamnati šešir ne zaklanja mi tako dobro strane poglede uprte u mene, svet ne razumem a u njemu postojim. Umorila sam se. Od čekanja inadanja, od maštanja i htenja da ga mogu vratiti u svoje skute, pokazati mu kako da češlja kosu, i koju košulju danas da obuće… A htela sam da još budem kraj njega. A nisam… Ne, nisam!! Čujete li me?

Besna sam što je glup da shvati šta sam i ko sam. Ljuta što ne želi da zna koliko mi znači. A znači li?! Gubim se u redovima, ne čitam više između njih ili ne znam njihovu poruku. Gde sam?!

Opet u mislima sa svim onim što on radi, i bitnim i nebitnim. Čita li ove moje misli?! Smeje li se na svaku reč koju zabeležim krvavim mastilom na listu od brestovine iz njegove zemunske ulice?! Plače li što me nema da dođem linijom 83?! Spušta li glavu kada prođe pored pekare u kojoj više nema mirisnog peciva razloženog mojom dušom i mirisima utkanim u moju plavu kosu?! Glumi li pobednika na terenu dok mu ja previjam rane od asfalta ne saznavši nikada da li su nastale zbog mene?!

I nova strana… Na njoj nema pobednika, ni gubitnika, ni ostavljenih. Ima onih za zaljenje. Vidim sebe tu, jer sam kriva a nije mi suđeno, nisam ležala u samici, a ipak sam tako zarobljena… Nije on pustio kandže, sama sam se ubola na trn ruže izrasle na sred njegovog malog dvorišta, pored kućice za psa. I posle toliko godina, rana ne zarasta. Svi je vide i gotovo uvek pitaju od čega je i koga, zašto je nastala?! Nasmejem se i uvek dam isti odgovor: nastala je zato što sam iskreno volela i ponela se kao ženski Bog, bila suviše milosrdna, a naneo mi je čovek koji nije verovao - ni Bogu, ni meni... Razlog?! Nije ga imao.

I jesam luda što pokušavam da vratim pepeo u vatru, led u prepunu čašu, nadanja u već ispunjene želje, njega meni...

I jesam luda što verujem da se ponekad seti mene… A znam da nije sam.

I jesam luda što ovo radima, otvaram dušu u kojoj više ničega nema. Prazna i jadna, ogoljena i bedna, posramljena i ostavljena. Kome u životu takva trebam?!

Utehe nema i neću da slušam kako ptice udaraju svojim kljunovima u moje kapke nedovršenih snova. To što sam sama već godinama dovoljno govori da i dalje hoću da budem milosrdna, ali se isti Bog uvredio zasto sam pokušala da preuzmem njegovu ulogu. I ne ljutim se i ne žalim, verovatno tako mora i treba da bude. Samo sam ja kažnjena.

Dok u smiraju dana on veruje u bolje sutra i nju kraj sebe, ja tek proživljavam ono juče, ne skidam skramu sa svoga lica, plave oči prekrivam plastom iskušenja, usne grizem pokušajima novog bega od svega što je stvarno. I ostala sam u postelji koju smo delili – mreža pauka je udobna, ne pokušavam da ustanem, rukom hvatam crnog leptira na čijim krilima piše njegovo ime. Uzdah se oteo iz grudi, jak je ali ne dopire do njega…

I nestajem. Ne nalaze me. Ne odazivam se…

Ja samo hoću da on shvati koliko je u svim mojim porama zabeleženo naše zajedničko vreme… Ja ga više nemam. A volim ga i dalje istim žarom i silinom, istim osmehom i suzama, istom merom koja se ne deli ili množi vekovima već je postojana i ne gubi na vrednosti.

Hoće li mi sada poverovati?!

Hoće li konačno shvatiti?!

Hoće li me ponovo voleti?!

Odgovorite mi…