U BLIZINI RIJEČKE STANICE

Voz oznojen huči,

do riječke stanice žuri,

žagor putnika buči,

svaki o svojoj sudbini bruji.

Nebo u jednom trenutku

posta plave boje

pa zvezde na njemu nisu

da noćne sate broje.

Sunce izbija iz opne bljeskom razbijene,

dolinu dodiruje zrakom da pršti sneg,

a miluje i jele što sanjaju savijene

i stene uz put nabijene što mršte breg.

I dok se točkovi voza brzo okreću,

sunce sve više zraka oslobađa,

tad se putnici življe pokreću

do prozora, radi svog ugođaja.

Pre nego im oči spaze

more sa talasima što pene

borovi kamen maze,

a stene rumene.