STRAH U NOĆI

 

Glava 1.

Bila je to i te kako tamna noć. Selo se ušuškalo u njene skute, pokrilo svojim šumarcima i ulicama, i kao devojčurak svoju omiljenu lutkicu prigrlilo kuće i dvorišta. Pomalo čudno delovala je ova tmina. Gusta i crna kao neprobojni štit ratnika spustila se na krovove gutajući poslednje izdisaje visokih odžaka. Odavno je prošla ponoć i svetla su uveliko bila pogašena. Jedino je belina sveže okrečenih kuća prkosila tami. Sumornu tišinu noći je paralo žuborenje vode sa seoske šesme. Sagrađena u samom središtu sela, sa ogromnim koritom za pojenje stoke, meštanima se šinila kao spomenik. Voda sa nje uvek pitka i bistra nagonila je prolaznike da zastanu i rashlade se u vrelim letnjim danima. Ove noći ona je bila jedini stražar koji je neustrašivo čuvao svoje pospane drugove. Tu ju je podigao gazda Stanko sa svojim sinom Markom. Ona je bila njegovo zaveštanje selu Domorovcu u kome je bio rođen i gde je proveo čitav svoj život. Sagradio je šesmu ispred svoje kuće, jedne od retkih dvospratnica u selu. Stanko je običavao da popodnevne šasove provodi na svojoj terasi slušajući pesme koje bi česma samo za njegove uši umilno pevala.

Ali te noći kao da je pevala drugačiju pesmu, pesmu preokreta. Odjednom voda poteče jače, brže i kao da se okrete kući iza sebe.

* * *

Kroz prozor je dopirala slaba svetlost fenjera i davala neki čudan sjaj unutrašnjosti sobe. Više je podsećala na sjaj zlata, crvenog i žutog. Neko se kretao po sobi, skoro nečujno.

Stanko je ustao prvi i laganim, još uvek pospanim pokretima navlačio košulju. Pokušao je da bude tih i ne probudi decu. Pomilovao ih je pogledom i pomislio na blažene snove koje trenutno sanjaju. Šest glavica je virilo iz postelje čiste, bele sa crvenom čipkom koju je njegova pokojna majka Mara izvezla za svoje unučiće. Prigusena svetlost fenjera obasjavala je uspavana dečja lica. Jasno su se nazirali nosići i kovrdže. Stanko pomisli kako skoro sva deca liče na svoju majku Branu. Pravi nosići, pomalo prčasti, kovrdžava kosa, crne oči, i beo ten, deca su bila kopija svoje majke, sva osim jednog. Mila, najmlađa kćer bila je sušta suprotnost…

«Bože, al prolazi vreme. Brano diž' se, jutro će.»

Brana se promeškolji u krevetu pogleda kroz prozor i zagnjuri opet glavu u jastuk.

«Bre,Stanko koje crno jutro, vidiš da je crna mraknica.»

«'Ajde, 'ajde, čeka nas pobratim, obećali smo.»

«Ma, i sto puta da je pobratim, Bože me prosti, ne ustaje mi se iz toplog kreveta.»

«'Ajde, ne pričaj tako, i sama znaš da je i on nama stotinu puta pomogao, a i očekuje nas sada, a znaš i koliki je voćnjak i da ne možemo skupiti sve te tolike voćke čak ni svi mi do podneva, a kamoli pobratim sam. Odo' da pristavim kafu. I nemoj mi buditi dečicu dok se ne spremimo za put.»

Mrmljajući sebi nešto u bradu pođe niz stepenice u kuhinju. Tek onda Brana se pridiže iz kreveta;

»Šta sam bogu dragome zgrešila. 'Ajd' Brano da se dižemo, znam da ti se spava, ali stoka čeka, pa ovo pa ono...»

Kuhinja je uveliko mirisala na sveže skuvanu kafu. Stanko pripali lulu i poče da da pije kafu. Utom naiđe i Brana. Stanko je zagleda

«Je l' , a ti se obukla k'o za šetnju, boga ti.»

»Bože Stanko, a šta ti pada na pamet, nego daj tu kafu sve će da se ohladi.»

On nastavi da je gleda pa pomisli kako je izvukao pravu premiju za ženu. Tražili su je mnogi momci čak iz okolnih sela, jedan je dolazio iz dalekog Rotopova da je prosi, a ovi iz našeg sela maltene se utrkivali oko nje. Bila je zaista lepa, tanka, visoka, uzanog struka, očiju crnih kao ugljevlje. Duge crne pletenice spuštale su joj se niz grudi. Na njoj tkana bošča, uštirkana, košulja bela kao puce, na glavi marama izvezena srebrnim manistrama kao beli labud naspram crne kose. Takva je bila onda, a ni sada se nije promenila. Šestoro dece, poodmakle godine i naporan rad nisu ostvili traga na njoj.

«Ako si popila kafu ajd' da namirimo stoku, pa da prežemo volove. Vreme brzo prolazi treba da se pođe.»

Brana bez pogovora pođe za Stankom. Ubrzo sve bi spremno i Brana ode da probudi decu.

«Hajde grlice moje.» budila je svoje devojčice mazeći ih, »I ti junače, podne će.» Deca skočiše jedno za drugim i od tihe sobe napraviše pravu pijacu.

»Ja ću da obuvam te čarape,»

»E nećeš, ja ću. »raspravljale su se Vera i Bosa, najstarije devojčice.

»Hajde, sram vas bilo, sestre ste, ne biva da se svađate, nego oblačite se pa da krećemo».

One potrčaše, namakoše svoje hajine pa krenuše da pomažu i drugim sestrama da se obuku i srede. Uskoro pođoše. Deca pozadi u kolima a otac napred vodeći vola. Brana je nagovarala decu da odspavaju još malo ali pet devojčica je imalo o mnogo čemu da priča i da se dogovara, a na spavanje niko nije ni mislio. Mila je odmah počela sa zapitkivanjem

»A tata kad ćemo da stigenemo. A je l' pobratim još ima onu kucu kudravu? A gde smo sad?»

Njeni plavi uvojci i plave okice oštrog pogleda nisu imale mirka. Stalno se vrpoljila i pokušavala da dozna kakve to tajne šapuću njene starije sestre. Priča i dečiji žagor su parale teško crnilo noći. Brana je dotad imala neki čudan osećaj da ih neko posmatra dok lagano klize prašnjavim putem. U sebi je osećala neki nemir i čudan predosećaj.

«Stanko stani. ' Oću da siđem i da malo protegnem noge. On zaustavi Šaronju i pomože joj da siđe.

»Nešto mi čudno. Sve me neki stra' vata»

Baš su prolazili kraj velike livade na čijoj sredini se nalazio bunar. Pored tog bunara iznikao hrast nebu pod oblake. Stanko opazi da mesec izlazi iz oblaka i kao da mu bi lakše. U kolima deca su se primirila i čulo se jedino disanje starog Šaronje. Stanku beše čudno što tako teško diše. Ranije je vukao i teže terete sa mnogo većom lakoćom, a sada...

Pogled mu se zaustavi na onom bunaru u livadi i učini mu se da se nešto pomera. I ranije je slušao priče o čudnim događajima za koje su se ljudi pri noćnim terevenkama kleli da su se baš njihovim strinama, babama, ili njihovim poznanicima dogodili. Uvek je to pripisivao kojoj čašici ljute prepečenice i želji da i oni imaju neku priču koju će ljudi sa pažnjom saslušati, i sutra prepričavati. Ali ne i on. To nije mogao sebi da dozvoli i da poveruje da se nešto neobjašnjivo dešava ispred njegovih očiju. Ali se dešavalo. Neobična prilika u belom je lagano izlazila… Brana mu se privi na grudi i zajeca.

«Jao nama, kud ćemo sad. Stanko ne daj me. Bunar! Belo! Žena! Stanko…» i Branin glas se izgubi. Nagla tišina prenu Stanka.

»Brano, šta ti bi? Brano, Brano!»

Uzvikivao je njeno ime i nekontrolisano je uhvatio za ramena i snažno prodrmao.

»Branice budi se!».

Na te njegove reči, kao iz nekog dubokog sna ona se prenu. Najednom je pomislila da je u svom krevetu i da je ona prikaza samo završeni san. Hladni vetar koji je osetila na svom licu je i strah u Stankovim očima vratili su je u stvarnost.

«Stanko ona nije stvarna!? Ili jeste?»

On je bez reči podiže.

«Ne boj se. Sad moraš da si budeš hrabra. Imaj veru u sebe, mene i Gospoda Boga. Nemoj, zbog dece.»

Ove poslednje reči skoro da izgovori nečujno. Sivonja je sve teže disao. Stanko pokuša da ga natera da krene, ali ništa. Ukopao se u mestu i nikakava sila nije njegov pogled mogla odvojiti od prikaze. Stanko sakupi poslednje mrve hrabrosti, ili očajanja, više ni on nije znao i pogleda ka bunaru. Sada pri slaboj mesečevoj svetlosti mogao je videti njenu dugu plavu kosu prebačenu preko lica. Visoka i zastrašujuća stajala je nepomično. Glavu je dotad držala povijenu a on je u tom trenutku poželeo da je nikad i ne podigne. Kao da je čitala njegove misli odjednom odbaci kosu sa lica i visoko podiže glavu. Odavde nije mogao da joj vidi lice, ali je osećao da njene oči gledaju njegove i čitaju sve strahove koje oseća. Odnekud se ču zavijanje vukova. Ispočetka slabo pa sve jače strahoviti zvuci prodirali su u njihova srca. Ona kao da je čekala znak vukova, lagano poče da im prilazi. Gledala je pravo u njih kao. Ruke su joj bile ispružene kao da ih priziva k' sebi. Brana se uspravi i podiže pogled i spazi da ona i ne hoda, već lagano klizi po putu. Trava po kojoj je gazila nije se ni savijala. Bila je nekoliko metara od njih kad se Stanko prenu.

»Brano u kola!» Sivonjo, ajde, sad me ne izdaj, samo ne sad! »' Ajde! Nije ovo dan kad će nestati gazda Stanka! Ne dam se ja tako, ne tako!»

Sivonja sa naporom pokuša da se odazove na gazdine zahteve. Jedva da je i nekoliko koraka prevalio, zastade. Izgledao je kao da ga neka nevidljiva i isuviše jaka sila pritiska. Koža mu je bila mokra od znoja kao u najavrelijim letnjim danima kad se vraćao iz njive pretovaren senom. Odjednom je počeo uplaseno da riče. Zavijanje vukova, ova tamna noć i pojava bele žene bili su i više nego dovoljni da okamene srce sirotanu.

«Hajde Sivonjo, molim te. »skoro kroz plač izgovori Brana.

Već počeše i deca da se bude. Jedno po jedno izvukoše svoje glavice iz ćebeta.

«Mamo, a što stojimo? Zabrinuto zapita Zora, a za njom i ostale sestre.

«A šta je našem Sivonji?

I Mila ja promolila svoju glavicu i počela zbunjeno da gleda oko sebe. Spazila je ženu koja im prilazi.

«Jao mamo, vidi tetu. Što je lepa. A šta ona radi sama ovde kad je ovaki mrak? Sad ću ja da je pozovem sa nama. Teto ' oćeš sa nama da se voziš na kola? Idemo kod pobrat...»

Majka joj zatvori rukom usta.

«ćuti dete ako Boga znaš. Samo si ćuti.»

Odjednom deca kao da shvatiše ozbiljnost situacije i počeše da vrište. Mila je zbunjeno gledala u svoje starije sestre. Počela je da cvili, a onda prešla u plač, ni sama ne znajući zašto. Stanko viknu oštro na njih.

«Saginjajte dole glave i ne gledajte više!»

Utvara već beše stigla do njih i poče da čini pokrete rukama kao da ih zove da pođu za njom. Sivonja se otimao ali je na kraju morao da popusti. Kola lagano krenuše, a ona je isla ispred njih leđima okrenutim putu. Pogled joj je bio usmeren na Stanka, i on onda spazi njene strasne plave oči. Lice joj je bilo kao papir belo. Usta bleda a na krajevima modra, skoro crna. Na sebi je imala belu haljinu nalik venčanici, dugu do zemlje. Stanku se činila lepa i strasna, stvarna i nestvarna. Primetio je da ih vodi ka reci. Pokušao je da zamisli ishod ove situacije, i jedino što mu je dolazilo na pamet bile su strme obale Moravice. U glavi mu se stvoriše sve one priče koje je slušao po kafanama. Grozničavo je razmišljao i odjednom poče da viče.

«Ostavi nas na miru. Kusu ti majku. Begaj! Odlazi!»

Nje se ove reči nisu doticale, ali on je ohrabren nekom novom nadom nastavljao.

«Odlazi, u ime Gospoda Boga i Isusa Hrista, begaj.»

Ona kao da stuknu. Stanko primeti da se približavaju obali reke. Okrenu se kolimai povika:

« Marko sine, znaš li 'Oče naš', i ti Boso i Ti Vera» prozva otac najstariju od svoje dece.

«Znamo tato.»

«Počinjite za ime Božje!. »Vikajte, zborite, ajd'.»

«Oče nas koji jesi na nebesima...»

Utvara za trenutak zastade, i kao da polako, blago spusti ruke. Brana se priključi deci u molitvi.

«Da se sveti ime tvoje, i da bude volja tvoja...»

Imali su osećaj kao da prikaza više ne korača sigurnim koracima.

Sada već svi zajedno sa puno vere nastavise molitvu:

«I da dođe carstvo tvoje kako na nebu tako i na zemlji,

hleb naš nasušni daj nam danas i okaj grehove naše

kao što i mi opraštamo dužnicima svojim i ne daj nas

iskušenju no izbavi nas od zla»

Već stigoše do reke. Sivonji kao da od molitve malo bi lakše, ali se i dalje nije mogao odupreti volji bele žene. Kao poslednji čin pri molitvi i poslednju preostalu stvar koju su mogli uraditi svi zajedno zagrljeni se prekrstiše

«U ime Oca i Sina i Svetoga Duha... Amin»

I kao odgovor na molitvu, drvo oraha koje je raslo pored obale prelomi se i pade preko prikaze. Ču se bolan krik, uz jako zavijanje vukova. Žene više nije bilo. A onda tišina. Nekoliko trenutaka i porodica je stajala u tišini strahujući da sve nije još završeno

.Mesec izroni potpuno iz oblaka. Zvezde jedna po jedna počeše da krase nebo i ogledaju se u mirnoj površi reke.

«Gotovo je »uzviknu Stanko. »Dečice moja, Brano, dušo, svi ste mi dobro!?»

«Bože dragi hvala ti»

Iz ćebeta izroni jedan plavi čuperak, pa plave okice i prćasti nosić.

«Tata, a 'el ćemo sad da idemo kod pobratima da vidim kuću, i da berem voćke ću ja, ali, i tu kucu da vidim»

«Da Mila, kćeri moja. Znaš kad se bolje razmislim šta bi mi bez tvojih tolkih pitanja.»

«Pa, valjda umirali od dosadu, »odgovori spremno mala Mila.

Sva deca najednom viknuše

«Ne pominji umiranje, kome je do toj »a onda se svi glasno nasmejaše a Mila najviše.

Mesec je već polako počeo da bledi ustupajući stražu novom danu. Ostalo je taman toliko svetlosti da bezbedno proprati porodicu na njihovom putu.