MOM MALOM DEČAKU

Nikada mi nije bilo bitno da li je neko bogat, možda zato što sam uvek imala sve što sam poželela. Koliko god to nemoguće zvučalo ali nije mi bilo bitno kako neko izgleda, jer izgled je nešto što nam je dato, kako nosimo izgled tako se čovek može voleti još više. Jedino što mi je uvek bilo bitno i što sam tražila je da sa nekim mogu da razgovaram, ne samo oni isprazni razgovori uz kafu, već i o ozbiljnijim temama, čak i ne samo pričati, treba sa nekim umeti i ćutati. I sad, posle svega, kad razmišljam o tome nije mi jasno zašto sam ga odbila od sebe. Biće koje mi je pružilo neizmernu ljubav. Njega je bila privilegija poznavati, a tek imati. Mogla sam biti njegova, ali ne, odbila sam ga od sebe.

Ovih dana smo pričali, rekla sam mu mnoge stvari, rekla sam dosta stvari i koje ne mislim. Da, mnogo toga je trebalo prećutati, trebala sam mu i reći. A on, on je i pored svega toga meni postavio pravo pitanje… “Jesi li ti ikada bila zaljubljena, ali stvarno zaljubljena?! Ti ne umeš da voliš!” U tom trenutku mislim da me je uhvatilo neko ludilo, da ne shvatite pogrešno, nije on kriv, ja sam bila ljuta na sebe, čak sam mu spustila i slušalicu. Posle par minuta stigla mi je i poruka od njega, ono što je napisao, nije pogrešio ni jednu reč, zaslužila sam i gore. Posle toga sam samo sedela i gledala bezciljno u telefon. U glavi mi je odzvanjalo… jesi li ti ikada bila zaljubljena…

Pogled sam uputila ka ormanu, dugo sam razmišljala da li da ustanem i otvorim ga, ipak, mislim da je dovoljno vremena prošlo, ustala sam, otvorila sam, ugledala sam kutije, znala sam koja je njegova, polako sam je izvukla, ruke su mi se tresle, ovo sam tu zakopala pre pet godina, dovoljno je vremena prošlo, nadam se, duboko sam udahnula i skinula poklopac, samo jedan pogled me je vratio u prošlost…

Tog leta sam, ne znajući, poslednji put bila na moru, mesec dana uživanja, i jedina briga mi je bila, ma ne, ja nisam imala briga. To je bio najsrećniji period u mom životu. Te jeseni sam krenula u srednju školu i mislila sam da je ceo svet moj. I bio je!

Ne znam zašto ali oduvek sam imala slabo pamćenje i dobrog dela života se ne sećam jasno, ali tog dana, taj dan nikada neću zaboraviti. Sećam se da sam bila izrazito srećna i nekako sa nestrpljenjem sam očekivala veliki odmor, kad je zvonilo bila sam još nervoznija. Izašli smo u dvorište, po džepovima jakne sam tražila cigarete, bile su mi u ruci, izvadila sam jedan dugi winston 100’s, upaljač, nigde nema upaljača, podigla sam glavu ne bih li ugledala nekoga iz razreda ko ima ‘vatre’, i tad! Ne, nisu stali svetovi, stao je univerzum! Prestala sam da dišem. Srce mi je lupalo. Stomak, o ti divni leptirići, osetila sam ih po prvi put. I te oči! Tog momenta je krenula na razglasu pesma devojka sa čardaš nogama, i osmehuo mi se, on se meni osmehnuo! Kiša je počela da pada, ali ja sam ostala i dalje nepomična.

Posle dva časa o njemu sam znala sve, broj telefona sam trebala da dobijem sutra, moja najbolja drugarica je išla sa njegovom sestrom u razred, za mene je tada svet postao još lepše mesto, ma da se sve srušilo ja bih se i dalje smeškala zadovoljno.

Nisam ga zvala, nisam mogla, sedela bih držeći telefon u rukama ali nikad ga nisam pozvala, sve dok jednog dana nisam čula glas koji traži mene: “Ej, malecka, pa što me ne zoveš?! Rekla mi je Maša da ti je dala broj, ajde me nazovi ponekad…” I sad kao da je ovde, još čujem njegove reči kako mi odzvanjaju u glavi. I to je bio početak. Satima, danima, nedeljama smo pričali preko telefona, družili smo se u školi. Sa njim sam mogla pričati o bilo čemu, sa njim sam mogla osvojiti svet, sa njim sam mogla i da ćutim… Sada, posle osam godina, ta ljubav mi izgleda čudna, godinu dana smo se družili, moja zaljubljenost je odavno prerasla u ljubav, i onda, onda se to desilo, sreli smo se sasvim slučajno u gradu, posle par pića krenuli smo kući, pratio me je, došli smo do mene, sećam se, bio je 8. avgust 1996 godine, rukama mi je držao lice: “Ej, malecka, pa ti drhtiš…” - onda me je jako zagrlio, poljubio me je iza uha, pogledala sam ga: “Neću tako…” - naše usne su se spojile…

Bilo je svanulo kad sam otišla kući. Nisam spavala, slatka nervoza mi je bila u stomaku, jedva sam dočekala jutro, nazvao me je:

- Hajde dođi do mene, zvala sam ga…

- Ne mogu, malecka, moram da idem.

Verujem da je sada među anđelima za ono što je učinio. Vama ništa nije jasno, znam (ni meni tada nije bilo) zašto je morao da ode? Tako smo bili srećni. Da, od prvog dana sam znala činjenicu da on umire, to mi nije bilo bitno, moje srce je kucalo samo za njega, znala sam da će otići, htela sam da ga imam dok ne ode, nije mi dao. Bio mi je tako blizu, bio je pored mene a nisam mogla da ga imam, nisam smela. Zvuči lako reći srcu nemoj voleti, ne to nije lako, volela sam ga više od života, još uvek ga volim! Posle te večeri videli smo se još samo tri puta, bilo je mučno i za mene i za njega. Dan kad sam saznala da ga više nema je dan kad mi je nestalo pola srca…

Gledam sad u kutiju, tri ispisane sveske sa pričama i pesmama, pisma, njegove slike, ulaznice sa Đoletovog koncerta, karte za bioskop… uspomene, sećanja…

Kad bih vratila vreme, kad tog poljupca ne bi bilo, možda moje srce tada ne bi bilo ovako ranjivo. Ne tad, kad bih vratila vreme u onaj dan, da samo nisam ugledala njegove oči, da nisam čula njegov glas, da nisam… možda bih tada mogla da se zaljubim. Možda bih sada bila na nekom drugom mestu. Možda bih mogla da mu kažem da i ja njega volim.

A ovako… ovako mogu samo da mu kažem izvini, izvini što ja više ne umem i ne smem da volim. Izvini što sam sebe i svoje srce ogradila od osećanja. Izvini što ne dozvoljavam nikome da mi priđe. Izvini, za sve lepe reči. Ne, nisu to bile samo lepe reči, te reči sam izrekla jer sam to i mislila, ali izvini što nisam znala i umela da prihvatim tvoju ljubav. Izvini što sam želela da te volim ali nisam znala kako. Izvini.