JE TE DONNE MA LIBERTE

Mnogi će mi reći, znam, da ovo nisam ja, da ovo što mi se dešava je samo moje bežanje od stvarnosti. Znam reći će mi da to što radim nije u redu. Osudiće me, neko će me možda i kleti. Verujte mi, ni ja više ništa ne znam. A kako je sve počelo…

Počelo je sasvim slučajno, nenametljivo… Bio je sve ono što sam ja ikada poželela od jednog muškarca, ali i pored moje velike moći da zavedem muškarca njemu to nisam mogla da uradim, nisam želela… Bio je povređen, ostavljen, tužan, izgubljen. Sa tugom u očima me je podsetio na lane… nežan, krhak, osetljiv, ranjiv, tužan… htela sam mu dati ljubav, ali ne, njegovo srce je vapilo za nekim drugim, njegova duša nije bila pored njega, bila je sa njom… A ni ja, ni ja nisam bila sama, imala sam nekog pored sebe, mislila sam da je to prava ljubav, četiri meseca mi je trebalo da shvatim da ja želim tu pravu ljubav, očajnički je tražim i u trenutku mog ludila sam pomislila da će mi biti pružena, od njega, ali ne, nije mi pružao ljubav, ne onako kako sam ja to želela…

Zvao me je lutko, lepotice, a nije znao koliko me svaka njegova reč boli. Nisam sigurna da neko ko sve ovo nije proživeo da će moći da me shvati… Svakog dana sam ga čekala na istom mestu. Čekala sam ga da dođe. Da mi se osmehne. Da me oslovi sa lutko. Da mi kaže kako je. Da kaže kako je proveo još jedan dan, bez mene. Čekala sam ga svakog dana, a nisam shvatila da ga čekam i da sve što radim radim zbog njega… i onda onda sam i ja postala slobodna… kad sam shvatila…

I ne znam da li će iko ko ovo nije proživeo umeti da shvati… onda, onda smo nesvesno i spontano počeli da pričamo o nama. Ne, nisam ni sanjala da u njegovom srcu ima toliko ljubavi, ne nisam shvatala da je ta ljubav tu za mene… O Bože! Kako samo jedno tako divno, nežno biće može da voli mene?! Šta sam radila?! NE! Naši razgovori… tako dugi… čini mi se da je prošla večnost od kad sam sa nekim tako pričala… prvi put, prvi put sam samo ćutala i slušala. Upijala sam svaku njegovu reč. Upila sam se u njega. I uplašila sam se, da znam, zvuči nemoguće, ja da se uplašim, ali uplašila sam se, pustila sam ga da priča, a ja sam ga upijala…

I stvarno ne znam da li će me razumeti oni koji nisu preživeli sve ovo. Želela sam da pričam samo sa njim danima. Poželela sam da naši razgovori nikada ne prestanu. Postala sam ovisna od njegovo glasa. Kako li samo volim njegovu boju glasa. Pozvao me je jednog dana da izađemo. Ne, stvarno ne znam šta se desilo, ali tako sam se uplašila, prestravila, zaledila. Videla sam njegove oči… OČI! U sekundi, jedan momenat, sve mi je bilo jasno, on je taj! Njemu pripada moje srce, čula sam, nisam verovala da čujem, ali čula sam njegovo srce i znala sam, znala sam da njegovo srce pripada meni! Strah! Ne, ne mogu, moram da radim, moram da idem… mogu da odložim, ali treba da radim, moram… strah me je naterao… setila sam se… setila sam se kako mi je pričao sa puno gorčine i bola o svojoj prošloj devojci… sećam se… onda sam videla moj svet… njegov svet… nas?! Ja bih bila Venera, a on, on bi sigurno bio Mars… nepremostive razlike među nama, razlike u našim svetovima, borbe, požrtvovanja, izgubljene bitke, da li ćemo dobiti rat… želja za ljubavlju… venera i mars…

…i dalje ne znam da li će ovo razumeti oni koji nisu sve ovo preživeli. Živeti, disati, bivstvovati, svakim danom, i sve to, sve to samo zbog jednog jedinog bića, samo zbog jedne osobe, koja isto tako živi samo radi vas… živeti, ali ne smeti biti zajedno… zašto su sve prave ljubavi tako tužne?!

…setila sam se jednog mog prijatelja… često mi je govorio da ga podsećam na Bubu Erdeljan, govorio mi je da se čuvam, da se pazim, da ne prođem kao ona… A Buba, e Buba je bila devojka koja je imala sve, imala je ljubav, ali eto morala je da se uda za nekog ženskaroša… tako je to… tako je nekada bilo… moralo se… danas, danas je drugačije… bira pamet ili srce, ali mi biramo! Mislim da je to želeo da mi kaže… i čudno je sve to… taj moj prijatelj, zvao se isto kao i ovaj dečko, čudno, ali obećala sam mu da će se i moj sin tako zvati…

…ne znam… često volim u šali da kažem da za ljubav nisam pametna…

Želim ga svakim atomom svog bića. Želim da noćima, ležim pored njega i mazim po licu dok mu se telo opušta a um odlazi u snove. Želim da svako jutro ugledam prvo njegove oči. Onda njegov osmeh, i onda da čujem njegov glas kako mi želi dobro jutro, i te usne, nežne, somotne, kako se lagano spuštaju na moje. Želim… ali bojim se. Bojim se da njemu neću biti dovoljna. Bojim se da moja ljubav ne bude mala. Bojim se da ga ne razočaram. Bojim se da ga volim…

I ne, stvarno ne znam, ne znam da li neko ko sve ovo nije preživeo, da li će moći da shvati. Ne znam da li će moći da shvati moj bol ali i moju ljubav…