GLAS

Da sam svaki put kad sam poželela da napustim sve i odem uzela samo jedan mali bedni, beznačajni dinar, da sam ga uzela, sad bih bila multimilioner! Ovih dana sam opet to poželela. Bila sam veoma ljuta, povređena, uvređena, mada je dublji smisao svega toga bio nezadovoljstvo u meni samoj koje je i izazivalo to stanje povređenosti i uvređenosti. Dešavalo se kao prstom sudbine, da baš u tim trenucima začujem njegov glas. Čudno je to što svi govore da su oči ogledalo duše, i da u njima možeš videti sve, pa i osećanja, isto tako pokreti, držanje tela, sve je to samo deo čoveka koji nešto govori i koji predstavlja nas i naša osećanja. Čudno, ali niko ništa ne govori za glas?! Čudno je to, zar ne?!

Za mene, njegov glas zvuči kao najlepša simfonija, simfonija koja neprekidno svira, ponekad njegov glas zamišljam kao hor anđela koji pevaju isključivo samo za mene. Taj glas budi u meni nešto najlepše, budi osećaj pripadanja, svojstva, želje, osećaj sreće i povrh svega budi u meni ljubav! Pokušavam da predstavim njegov glas, da vam objasnim taj osećaj spokojstva i blaženstva kad ga čujem. I svaki put, kao da je prvi, i svaki put neizmerna želja da ga slušam satima, danima, mesecima, zauvek! Deluje na mene kao što na nekoga deluje dodir, onaj slatki nežni dodir, lagan, tek vrhovima prstiju, tako njegov glas deluje na mene. Ponekad je to kao poljubac, dok se ocima milujete, dok se približavate jedno drugom, a zatim taj čudesni spoj usnama, dodir slatkoće i mekanosti. Deluje na mene kao dobro staro vino, na prvi gutljaj kiselkasto i oporo, zatim sasvim slatko i medno i na kraju kratki osećaj vreline u stomaku… On, njegov glas, za mene predstavlja sve to, svaki put kad ga čujem, svaki put kad ga osetim, svaki put…

Shvatila sam, moj pokušaj bekstva, od svih i svega, od njega, to je samo panični strah od osećanja koje on budi u meni. On je bio taj koji je probudio vulkan i samo on će moći i da ga ugasi, jer će vulkan zauvek goreti samo za njega!