NOĆ KADA SAM PREPLIVALA DUNAV

 

Veliki pesnik pisao je kako mora preći Dunav ne bi li zaprosio svoju dragu. Pisao je o Dunavu kao dubokom i strašnom, crnom i prekom, ko je jednom bio na njemu zna da mu reči nisu bile samo tu da upotpune rimu, Dunav jeste takav. Iako sam znala Dunav i iako sam prelazila preko njega, prelazila sam, čak, i 20 santimetara iznad njega, i pored svega toga meni nije bilo jasno kako je on mogao žrtvovati svoj život. Ne, nisam shvatila tu snagu u njegovo telu koju je smogao da prepliva reku i dođe do nje, njegove drage, i šta bi bilo da nije uspeo… Nije li njegov trud uzaludan, u stvari ne bi li njegov trud bio uzaludan?! E onda, posle toga sam shvatila kako je on, u stvari, bio samo još jedan zaljubljeni romantik i kako je znao da će njega ljubav spasti i da će ljubav iz njegovog srca pobediti vodu i uspeti da ga dovede do njegove drage, makar se ona i udala za drugoga, on je nju morao još jednom videti, i zaprosti, ljubav je pobedila. Hm… mislila sam da takve bajke postoje samo u pesmama i ponekoj knjizi, mislila sam da je to nešto što se nikada neće desiti. A da li je bilo tako?

Jutros sam prešla Dunav. Užasavam se svih tekućih voda, možda činjenica da sam se kao dete davila u Tisi ima veze sa tim ali prelazeći Dunav nikada nisam osetila taj strah. I eto danas, dok sam prelazila granicu između provincije i velegrada i gledala vodu, tu tamnu i strašnu, preku i crnu, ostvljala sam iza sebe - sebe, ostavila sam sve što sam ja, ili ono sto sam nekada bila. Ugledavši njegove oči znala sam da neće biti lako, udahnula sam duboko i zakoračila, this is small step for humanity but big for me! Mogu na prste nabrojati reči koje sam tog dana izgovorila. Pustila sam njega da priča, a on, pričao mi je neke priče koje mene stvarno nisu interesovale, znam, nije on hteo ni da ih priča, videla sam mu u očima isto što i on meni, oboje smo bili preplašeni. Čudno je to kako je vreme prošlo brzo, kao da sam tek ugledala njegove oči. I kao da sam tek osetila ukus njegovih usana! A već sam morala nazad, opet preko Dunava…

Ovog puta se vraćam kući, u poznato, pokušavam da vratim moju masku dok njega ostavljam, tamo negde, iza granice, iza sna, iza mašte, iza mojih snova. Zagledala sam se u Dunav, vidim obleske svetla u vodi, noć je, zlatnožuto se presijava po vodi, onoj strašnoj i dubokoj, crnoj i prekoj, gledam u najsjajnije svetlo, i pomišljam na zaborav, i onda se desio bljesak. Njegove oči su bile tu, ispred mene. Kristalne, nebeskoplave. Sjajne! Duboke! I samo moje! Vidim u njima da više nikada neću biti ono što sam bila i da je došlo vreme da kažem svom srcu da je slobodno. Oči su skinule okove moje duše i pustile moje srce da hodi putem ljubavi. Oči su bile te koje su me naterale da shvatim da moje srce više nije isto i da nikada neće biti isto, jer ono je počelo da voli! Počelo je da voli, samo njega!