ČINI

 

Činilo mi se da će sve biti teško i da ja neću umeti da se nosim sa svim tim problemima koji su mogli nastati. Rekoh činilo mi se, u proslom vremenu. Konačno posle toliko dugo vremena mogu sa sigurnošću da kažem da sve ovo nije bilo uzalud i da su sve one suze bile prolivene za pravu stvar. Za ljubav.

Činilo mi se da nikada neću moći da postignem ono što je moja predhonica postigla. Verujem da je moja ženska sujeta bila jača od zdravog razuma. Osuđivala sam ga nesvesno da se ponaša prema meni kao da sam ona. Da u svakom mom činu traži nju. Da pokušava u meni naći što je imao u njoj. A nisam videla da ona nije ja iako sam tvrdila da on to ipak radi. Bežanjem od njega sam, u stvari, bežala od nje ne bili pobegla od prepreke koja se našla ispred mene. Jer kako se boriti sa srcem i kako se boriti sa nečijom neizmernom ljubavlju.

Uporno sam odbijala da on mene može zavoleti i da sam ja baš njegova izabranica. Čudno, prepreke mi nikada nisu bile problem. Što veća, to je bio i veći izazov, a u ovome. Uporno sam odbijala bilo kakvu vezu, misleći da bežim od njega, a ustvari sam bežala od sebe i svojih osećanja. Pitam se danas šta me je to nateralo da mu se ipak bacim u naručje jednog majskog dana. Možda je moja podsvest tog trenutka pobedila i naterala me na takav čin. Ne možda, jeste. Onog trenutka kad sam mu se bacila u naručje predala sam mu i moje srce. Mnogo puta slomljeno, ranjeno, povređeno. Bilo je njegovo. Držao ga je u rukama, kao da prvi put drži nešto tako nežno i krhko. Drži ga i dalje, nežno i blago, ruke su mu nepomične da ga ne bi slomio. Priča mu neke lepe priče, govori mu najlepše reči ljubavi, a ono, ono polako zarasta i predaje mu se još više.

Imala sam maničan strah od njega, bežala sam i skrivala se. U stvari, bežala sam od sebe. Možda je to bio samo moj odbrambeni mehanizam. Bilo je tako teško zauzeti nečije mesto. Nisam želala biti ona druga. Znam šta su meni mnogi značili. Znam koliko je teško zauzeti njihova mesta. Ali nisam shvatala da je sa druge strane to ipak vrlo jednostavno. Samo malo ljudskosti, nežnosti i čisto srce koje je spremno da voli. I sad, posle toliko meseci, shvatam. Ja nikada neću biti ona, ali ona nikada neće biti ja. Ona nikada neće moći da ima ono što sam ja imala. Ona nikada neće imati ono što ja imam sada i dalje! Ona je prošlost, prošlost koja možda tišti i njega i mene, ali prošlost je. Nešto što je bilo i što nema načina nikako da se vrati. Shvatila sam to jednog jutra dok je on usnuo ležao pored mene. Videla sam mu na licu spokoj i mir. Dugo sam ležala tako, nisam želela da ga probudim misleći da ću poremetiti red. Čekala sam da sam otvori oči. A kad ih je otvorio… “Pile moje…” i moj osmeh. Opet sam videla sebe u njegovim očima. Bila sam tužna jer sam tog dana odlazila od njega ali ipak sam mu se nasmešila. Kako da mu se ne nasmešim kad sam videla sebe u njima. Tada sam i shvatila da smo mi postali jedno. One suze koje sam prolila su se činile kao potrebna žrtva. Sve one ružne reči, svađe, neprospavane noći bile su ništavne prema osećanju koje se tog trenutka probudilo u meni. Nisam ni otišla a jedva sam čekala trenutak kada ćemo opet biti zajedno, jedno. Kad ćemo on i ja postati mi. Put od njega mi se čini poznatim. Kao one večeri, opet sam prelazila Dunav ali ovog puta u meni se javilo neko drugo osećanje. Onda, onda sam mu se predavala i osećala potrebu da mu se predam. Ovog puta sam osetila da sam mu se konačno cela predala i da sam samo njegova i ničija više. Bila sam Don Kihot koji je isao protiv vetrenjača. Vetrenjače su bila njegova osećanja. Moj verni saputnik je bilo moje srce. Napokon mogu reći da sam mu dala srce i da ono pripada samo njemu.

Činim sve da mu pokušam dočarati divno osećanje koje je probudio u meni. Ne znam da li ću uspeti i da li će on sa tačnošću moći da oseti. Ali znam da neću prestati sve dok mene bude.