BEZIMENA

 

Zima je…

Od same pomisli da treba da izađem i svoje telo stavim na mučenje zvano -8 stepeni celzijusove skale i da svoju kosu prepustim milovanju hladnog vetra… nekako mi je ipak priajtnije da posmatram svet iz tople sobe… i da sanjam…

Priznaćete, bilo je to nadasve čudno proleće. U modi su bili raskidi, na prečac, bez razloga i smisla. Počele su da se nose tanje majice, poneko je već smelo otkrivao pupak. U modi su bili i tek napravljene bašte… oni malo zapadniji od nas kažu fensi… da bilo je fensi sedeti u "Cafe"-u konobar vas nije morao ni pitati ništa, već je donosio produženi sa mlekom i kiselu u flašici. Nije zbog kafe, priča, tračarija, bilo je u modi biti viđen i videti… onaj raskid me je sludeo, kafe su me opčinile i nisam ni primetila da je leto već došlo… tog leta u modi su opet bile kratke majičice, nosili su se karneri, što šarenije to bolje, papuče su bile nezaobilazne… hodali smo ponosito, hrabro, puni sebe, smelo smo otkrivali preplanula ramena, suknjice su nam bile kratke, uske providne, noge bose sa savršenim papučama… u modu su došle tog leta i bašte diskoteke… kafu smo samo zamenili sa duplim… naravno, ulaz nam je bio svuda dostupan, znali su nas svi konobari, mesta su nam ustupali… nekako neprimetno u modu su tad došle i veze za jednu noć… ja sam ih prozvala kres-šeme… uporno sam se tog leta branila od mojih 'paćenika'… ne, da ne pomislite da ih vređam… ali stvarno su bili takvi… ipak sam ja igrač na duže staze, a oženjeni, vereni, sponzori, tzv "latinski ljubavnici", ne, moja cena je ipak mnogo, mnogo viša… toplota je vladala tog leta i nisam ni priimetila da su u modu već polako ulazile kratke jaknice, sportske cipele i duge romantične šetnje… leto me je umorlio, bez volje sam počela i da izlazim… jedne takve večeri srela sam njega, bivši, onaj što me je ostavio zato što je to bilo u modi… nežno me je držao oko struka i šaputao da su se u modu vratila pomirenja, njegov miris me je opijao, ili je to bilo zbog crnog koje je takođe ušlo u modu… poljubio me je, i začudo, nisam osetila ništa, u stvari jesam, to nije bilo to, neki drugi mi je bio u glavi, u mislila, tada sam ljubila nekog drugog… ne, ne, ne… sedeli smo za tu jesen poslednji put u bašti, prošao je pored mene kao da se pre nedelju dana ništa nije desilo… da, to mi je i trebalo… 'izlečila' sam se od njega… viknuh "dupli"… još jedan, i još jedan, još jedan… te večeri sam rešila da se vratim peške do kuće… iako su me upozoravali da će kiša, ja nisam marila, jedan moj svet se rušio, i trebalo je sagraditi drugi… bila sam već u mojoj ulici kad sam pogledala prema nebu, videla sam da je posuto sa milion zvezda, zastala sam… i tog trenutka je počeo da se gradi moj novi svet… setila sam se šta mi zvezde znače, i koliko mi znače, pokazale su mi te večeri pravi put, put kojim treba da idem: ''Hajde da se trampimo: ja tebi svoje srce - ti meni poljupce! Ja tebi svoje oči - ti meni lude noći. Ja tebi dušu moju - ti meni svu ljubav svoju! Hoćeš li?" - zbunila sam ga, kao i sebe…

…te zime u modi su bile antilop čizmice sa resama, nosili su se džemperi i somot pantalone, izlazilo se po klubovima na promocije pelinkovca, Heinkena, Lucky strike, koktela, igrali smo uz promoteam devojaka, i bili smo zaljubljeni…

...i jedne večeri te zime dok sam ležala na njegovom ramenu priznao mi je da me je tog leta posmatrao… prolazila si, sedeo sam u 'cafe'-u , imala si majičicu bez leđa, ramena su ti bila gola, kako sam te želeo tada… pogledala sam ga čudno, pitanje mi je bilo u očima… kad je to bilo? nisam te videla?… i odjednom… zagrljena stojim i ljubim bivšeg, u mislima se ljubim sa njim… htela sam da se otrgnem, i da ljubim njega, ne nisam mogla, samo sam nešto lupala o ljubavi i nazdravljala, želela sam ga… zašto ga nisam uzela… i onog popodneva, dok smo tražili lila-ljubičastu boju… dodir njegove ruke, blaga nervoza u stomaku, i ne! ne mogu! zar je moguće da sam se po prvi put u životu uplašila??! od ljubavi?!… i naše čudesno popodne… passage, produženi, lomila sam kašičicu slučajuci o novom poslu, novom životu, tamo u glavnom gradu… izgubila sam se u njegovim rečima... nisam ga slušala… u mislima sam ga ljubila… i odjednom… 'Hoćeš da idemo na "svadbu"?"… i onda šetnja glavnom ulicom, sedeli smo na klupicama slušajući trubače, gledali smo mladence, usne su mi bile sa ukusom višnje, šetnja do moje vile, vraćamo se drugim putem, čokoladica, i neka slika… znaš ti šta sam htela da uradim… ali nisam… oept sam poklekla, uplašila sam se opet ljubavi, tebe…

…i onaj sumorni grozni petak… tog petka je sve pošlo nagore… glupi fakultet, svađa mojih, moja nervoza, tvoj dolazak, ugledala sam te jos kod medicinske, čekao si me strpljivo, leptirići su poludeli u mom stomaku, pravili su zurku… i zagrljaj, poljubac… smirio si me… hej… vraća me tvoj glas u stvarnost… govorim ti tvoja sam sada… mala lucidna, bleskasta, devojčica, zvezdica koja je zalutala na ovu planetu u potrazi za drugom polovinom… ko bi rekao da ima nastavka Momine priče… SAnja je opet pronašla Vanju… ovog puta Vanja zna šta ne sme nikako da radi… zvezde jesu moji prijatelji ali meni je mnogo bolje pored tebe…

SAnja je pronašla Vanju… ili je Vanja pronašao SAnju…

P.S. Uzaludni su bili moji pokušaji da pronađem ko je koga pronašao, podaci su izbrisani… misterija, nema šta… privlačna sila… koja se iznenada pojavljuje… i rešava stvar…