11. Otkriće "pijace"

7. januar 2000.
Svakog jutra, na raskrsnici Sicilijanske i ulice Leonarda da Vinčija vukući se na paru starih štaka, Ignjacio, kože pocrnele od sunca i sa gustom neurednom bradom, kod semafora izbljuje nekom vozaču, koji je bio ljubazan da sluša, žalosnu i beskrajnu jeremijadu.
Noge nepopravljivo oštećene, prilikom pada sa skele kad mu je "Gospodin" udelio milost da radi žena prikovana za krevet zbog bolesti za koju "nijedan lekar nije znao koja je"; čopor dece koja ne znaju šta znače cipele i svako sa svojom ličnom nesrećom natovarenom na leđa; oronula kuća koja se "može srušiti svakog trenutka" i, najzad, slepa majka prinuđena na jadnu starost. "Ni veštačku vilicu - jecao je - nisam nikad mogao da joj kupim".
Za nekoliko minuta, Ignjacio je do te mere umeo da uvuče vozače u svoju zlosrećnu porodičnu sagu da su, skoro uvek, ovi odlučivali da mu ekonomski pomognu.
Bilo je i onih koji su, videvši ga i znajući nesreće ovog bogalja, pružali automatski novčanicu i obaveštavali se o zdravlju žene i dece.
Zatim su se poslovi polako pogoršavali. "Ljudi se - objašnjava Ignjazio - vremenom umore. Prestaju da saosećaju i u njima se budi sumnja da im se rugaš. Tada, ili promeniš zonu, ali to nije dobro rešenje jer se ljudi kreću i uvek ih srećeš, ili ponudiš, recimo, neki drugi proizvod".
Tako je, jednog dana, obrijao bradu, počeo da se bolje oblači i obesio je štake o ekser. Sada normalno ide, majka živi u staračkom domu i još uvek ima sve zube, žena mu je dobro i snalazi se čisteći, deca idu u školu i zadovoljan je njima.
Sada prodaje sve po malo: novine ujutru, rano voće kad počne sezona, papirne maramice, upaljače. Ignjacio tvrdi da je to "pijaca".