1. OČAJNICI IZ NOĆEA

5. april 2002.

Siromašnih u Palermu ima mnogo. Mnogo za grad u takozvanom razvijenom svetu. Mnogo za grad koji baš lepo pokazuje svoje razmetljivo obilje .

Ima onih koji su siromašni zato što su to nasledili, zbog genetske uslovljenosti, kao da je beda nasledna greška koja prelazi sa oca na sina, koja je tu stigla iznenada i za koju ne postoji razlog.

Zatim su tu i očajnici sa svih strana sveta koji su pristigli na Siciliju kao na kao na čamac za spasavanje sanjajući Ameriku, a završili su tako što prodaju zanatlijske proizvode na improvizovanim tezgama u centru ili su ušli u organizovani kriminal.

To je vojska paćenika koja se ugnezdila u mekanu utrobu grada i kojom se nikada ne bavi hronika, osim ako nije u pitanju prolivanje krvi.. Siromašni, to se zna, ne kupuju novine ali, za ljude koji ih čitaju, često predstavljaju pretnju ili predmet govorne vežbe.

Na osnovu nekih procena, koje su uradila udruženja dobrovoljaca na terenu, samo u glavnom gradu Sicilije ima bar deset hiljada porodica koje žive u bedi i pet hiljada onih koji besne zbog bednog života, i koje smatraju socijalno zauvek izgubljenim.

Ali s druge strane neverovatnih statistika i nezaustavljivog proticanja brojeva, beda u Palermu izgleda kao ljudi sa ispijenim obrazima, kao odela previše lagana za prve zimske mrazeve, spušteni pogledi i tužna lica, skoro uvek. Lica koja ponekad zablistaju kada vide pruženu ruku, naročito ako je puna, pažljivo uho, i slušaju ubedljivu reč koja ih ohrabruje da idu dalje, uprkos svemu.

Ali i anđeli siromašnih su brojni.Često su to obični ljudi, kao što je brat Franko, čija je ova priča – koja je takođe i priča o njegovim siromasima - i o čijem ćemo poduhvatu govoriti na ovim stranicama.

Na nekoliko koraka od svetlucavog centra čije su izloge zaposeli pešaci, u Noćeu, staroj i narodnoj četvrti, red ljudi čeka, pod neprestanom kišicom, da se otvori kapija. U rukama imaju čančiće, tiganje, plastične kesice.Sa druge strane pločnika parohija “ Isusovo Sveto Srce” izbacuje poslednje vernike sa pretpraznične mise. Kasno je popodne neke nebitno koje subote.

Oko njih, u "najazurnijem" gradu Italije, gde je Polo pobeđivao na svim poslednjim izbornim zasedanjima, ljudi se pripremaju za kolektivni ritual slobodnog zajedničkog izlaska.. Ali oni će ostati tu da čekaju da se ona vrata otvore, iza natpisa na kome piše “Asfabi, Udruženje siromašnih porodica ”, i odmah ispod, “ Da nam Bog da hleb nasušni svakog jutra, da hleb nasušni nam Bog pošalje svakog jutra, za topli obrok uveče u 21h". Još tri sata i red se polako sve više uvećava, izliva se sa pločnika i zauzima ulicu.

Vrata se otvaraju, nastaje trenutak uzrujanosti . Neko se gura, neko počinje da viče…Zatim jedan čovek stupa napred, i svi ćute. Prekrsti se i počinje da moli. Zove se Franko Pitari, ili samo “ brat Franco” – kako ga ljudi zovu –, obučen je u crno, sa očima boje lešnika, drvenim krstom oko vrata i dugom gustom bradom kao što je ima otac kapuciner. Kalabrijac, ima četrdeset devet godina i priču koja izgleda kao da je izronila iz prošlih vekova, skoro manconijevska.

Maršal, vojni penzioner, od četrdeset dve godine, dok posmatra raspeće na oltaru katedrale u Palermu, oseća se kao da će mu srce pući. Izlazi iz crkve i povraća neku žutu tečnost: to je infarkt. Za vreme boravka u bolnici otkrivaju mu i tumor.Lekari sada smatraju da je operacija nepotrebna. “ Ako ga sad otvorimo, u ovakvom stanju brzo će umreti. Ne može da se spase”, seća se da je čuo od jednog lekara. “ Ali nisam smeo da umrem – govori- potreban sam svojoj porodici. Moja žena je invalid od 1978. Ne vidi na jedno oko, a i sa drugim ima slične proleme. Kako bih mogao da je ostavim samu sa dvoje dece?

Sada već izgubivši nadu u ljude, okreće se Bogu. Seća se da mu je jedan fratar poklonio ikonicu oca Pija. Moli ga da učini čudo. «Za vreme boravka u bolnici, jednog dana se desilo nešto zbog čega se i sada naježim kad na to pomislim.Sanjao sam da sam na jednom predivnom mestu. Bio sam ispod neba prekrivenog zvezdama koje su sijale kao nikada do tada.Ispred mene bila je jedna žena. Nisam znao ko je ona, jer je njeno lice sijalo tako da nisam mogao da gledam u njega. Sećam se samo da mi je rekla nešto što nisam razumeo i da je pružila svoju ruku ka meni. U tom trenutku sam se probudio». Lekari ga obaveštavaju da je upravo imao zastoj u radu srca, ali da je njegov tumor iznenada nestao. Moć vere, rekao bi neko. Misterija prirode, odgovorio bi neko drugi.

Godine 1995. dobija penziju od Vojske. « Shvatio sam da mi je Bog dao novi život i da treba da ga posvetim drugima». Siromašne je već bio otkrio nešto ranije, sada odlučuje da se posveti isključivo njima.Iznajmljuje jedan mali magacin u ulici Noće 141 i osniva Asfabi da bi pomagao sirotinji. « Nismo nikada dobili priloge ni od koga – objašnjava s gorčinom–, Sud nam je nekoliko puta zalupio vrata pred nosom, nadbiskup Palerma, kardinal Salvatore de Đorđi, koji organizuje svake godine za Božić veliki ručak za siromašne ljude iz grada, nije nikad želeo čak ni da me primi. Moji siromasi, kao što se vidi, njega ne interesuju. Troškove plaćamo moja supruga i ja od svoje penzije i tako što noću pravimo drvene krstiće koje posle prodajemo. Kako to postižemo? Zahvaljujući nadi u spasenje i onome što nam daje Banco alimentare. Ali to nije dovoljno».

Ne samo to. Franko Pitari, zapravo, svakog jutra u 7.30 počinje svoju šetnju po kasarnama, zatvorima, kafićima i bolnicama i sakuplja svu hranu koja im je preostala.. Ali ispod žita jer zakon ne bi dozvolio zvanične obilaske ovog tipa. «Jedan apsurdan i nehuman zakon– komentariše – koji odobrava da se hrana baca dok ljudi umiru od gladi. I sam sam video da mnogi traže u kontejnerima nešto čime bi napunili stomak, da tu ima i majki koje razvodnjavaju mleko za svoju decu, i sve to u jednom gradu izobilja koji organizuje čak i skupove o siromašnima». Vraćajući se sa tridesetak dobrovoljaca koji se smenjuju, on puni kese onim što je kupio da bi poslao drugim porodicama i počinje da priprema večernji obrok. « Ima oko osamsto porodičnih jezgara kojima pomažemo », nastavlja. I muka se pretvara u ljutnju: « Kucao sam na sva vrata bezbrojnih lokala, ali niko mi nije nikad otvotio. Jadnici nisu nikakva partija niti lobi. Zbog toga ih svi koriste i nije ih briga. Političari dolaze samo u vreme izbora, kupuju glasove paketima paste, iskoriste sirotinju i zatim nestanu. Neka se stide!».

Dok govori, lice mu obliva rumenilo i oči postaju vatrene. Steže pesnice i počinje da podrhtava. Ali u sobu u kojoj pričamo ulazi devojka smaragdnih očiju, ima dvadeset godina ili malo više. Barbara Prestiđakomo je dobrovoljac koji raspoređuje svoje vreme na studiranje i službu u udruženju. Njen blagi osmeh ima moć da nas razonodi. «Napolju su ljudi koji žele da razgovaraju s tobom », kaže obraćajući se “bratu Franku". On se uputi ka nekim mršavim licima mladih žena. Ja sledim devojku koja se vraća da deli topli večernji obrok. Pred nama defiluju sve protivurečnosti jednog zasićenog i ravnodušnog društva.

Pietro Kostadura ima šezdeset godina i dugo poznaje dobrovoljce Asfabija. Pere stepenice gospodskih palata i ima trojicu nezaposlenih sinova « sa toliko diploma okačenih po zidovima. Prijavljivali su se na mnoge konkurse, ali kod kuće imam i ćerku– pripoveda – koja je dobila dete pa se posle razvela. Imam i diskus herniju i, da bih mogao da radim, ujutru uzimam dva pakovanja Mesulida da ne bih osećao bolove. Ako to ne učinim, ne mogu čak ni da ustanem. Nada? Za sebe je nemam, ostario sam. Mislim na mlade. Moja žena boluje od hroničnog dijabetesa. Mesečno potrošim više od 400 hiljada lira na lekove jer nam ih Asl ne daje. Franko je svetac. Kad nema ništa da nam da, daje nam novac iz svog džepa. ».

Iza njega neko mrmlja. U red se uvukao čak i jedan par Afrikanaca. « Zašto ne ostanu kod kuće?», čuje se neko. « I oni imaju pravo, gladni su kao i mi». Taj koji govori je Paolo Guljuca. Izgleda uglađeno, negovano. Dok priča svoju priču, spušta pogled. Stidi se. Glas mu podrhtava. Ima trideset šest godina i dvoje dece. Dolazi sa drugog kraja grada. I on pere stepeništa da bi opstao. Ima dvoje dece i ženu. Kad govori o tome, suze mu se slivaju niz lice: «Ona je divna žena, prelepa. Kakav je to njen život sa mnom…» I okreće se na drugu stranu, pokrivši oči rukama. Pokušava da obuzda jecaje i udaljava se iz reda. Sledi ga jedan čovek sa muslimanskim licem, stavlja mu ruku na rame, šapuće mu nešto. Zove se Gaetano Kampanela i dobrovoljac je. "Drug" koji glasa za Ds. Veruje u Boga i u čoveka, šapuću neki. «U penziji sam odnedavno– kaže – jednog dana sam video ljude u redu i zastao sam iz radoznalosti. Od tada i ja pokušavam da pomognem. Ne možemo biti srećni ako smo sami».

Njegovo mesto pri podeli tople čorbe zauzima drugi dobrovoljac.To je Franko Orlando, lica potamnelog od sunca, i sa bradom od nekoliko dana. Ima troje dece, radi bespravno na raznim mestima i snalazi se zahvaljujući nekim “ časnim” poslićima, stalo mu je da to razjasni. « Zahvaljujem Gospodu što mi daje snagu. Biti siromašan znači biti stalno ponižavan. Pokušavam da pomognem ljudima koji su poput mene. Ovde se s vremena na vreme pojavi neko ko izgubi glavu i napravi neku "glupost". Ali treba sve razumeti: zbog gladi se ponekad izgubi razum. Ja to znam »..

Ljudi prolaze u u tišini. Jedan stidljiv osmeh, jedno skoro šaputavo“ hvala” i – dalje…To je beskrajno dvorište čuda. Svako sa svojom pričom o svakodnevnoj bedi, svako sa svojom patnjom.

Rozalija Brunjano je penzionerka od šezdeset sedam godina, skromnog izgleda i ljubazna. Prima 350 hiljada mesečno i stanuje u jednoj stambenoj zgradi sa sinom od trideset i četiri godine koji je me mentalno oboleo i nasilan je. Kad se vrati kući, ostavlja hranu na kuhinjski sto da bi ga naterala da jede i zatim se zatvara u sobu. Plaši se da bi jednog dana njen sin, u afektu, mogao da je ubije.

Santa D’Aleo, međutim, imala je pekaru.. «Lokal smo iznajmili, kad je umro moj muž. Našla sam se na ulici.Sada primam penziju 700 hiljada mesečno. Živim sa majkom koja ima devedeset godina i koja prima minimalac i tako uspevamo da platimo bar smeštaj i struju. Eto,toliko», osmehuje se. Od starog blagostanja ostala joj je izvesna zarazna razdraganost i udaljavanje od svojih dogodovština o kojima govori onako kako se među prijateljicama govore frivolne pričice. «Do vienja», pozdravlja.

Iza nje je sledeća priča. Đovani Lauria boluje od distrofije mišića, ima trideset godina i jedno dete. Penziju još nije dobio. « Pravim pisma, ali su mi rekli da je potrebno da prođe vreme, da sačekam». Otkada je stadijum bolesti uznapredovao toliko da mu je teško čak i da načini osnovne pokrete, ne može više da radi. Deformisano telo je kao stogodišnja maslina, živi u malom stanu bez struje.Supruga ga uvek prati i čini se da ga skoro pridržava .Ima jednu suknju na cvetove, za koju se drži dete koje je gleda ushićeno.

Gracija, međutim, ima povređenu desnu ruku.Dobija penziju od 400 hiljada lira mesečno. Muž je radio. Zatim se fabrika zatvorila i svi su kod kuće. Stanuje u stambenoj zgradi sa ćerkom koja ima devojčicu od četiri godine koja još nije prohodala. « Socijalni radnik nam je rekao da je to normalno i da je bolje da o tome ne govorimo da nam je ne bi oduzeli ».

Ima i onih koji ne uspevaju da odu ne bi li isprosili hranu za sebe i svoju porodicu. Niko ne zna kako se zove ovaj dečačić koji se svake večeri pojavljuje sa posudom u ruci i traži nešto malo za četiri osobe. Zna se samo da prelazi tri kilometra pešice da bi došao i da je njegov otac jedan od novih nezaposlenih, od one sredovečne gospode koja su otpuštene iznenada iz sveta posla bez nade da mogu da se ikad vrate. Dečak je dobro obučen, stavlja sve u jednu kesu , promrmlja sebi u bradu nešto što niko ne razume i udaljava se brzo.

Drugo lice, druga priča. Đirolama Kuzimano je devojka – majka od trideset pet godina. Decu su joj podizali svi. Ne zna se kome su ih dali, ali grca u suzama dok govori kako bi želela da vidi svoju kćerku koja sada ima dvadeset godina. Živi, i to ne iz ljubavi, sa jednim starim izlapelim invalidom koji joj da po neku liru. «Dolazim ovde, osim zbog hrane, i zato što su to jedini ljudi koje mi ne gledaju kao prostitutku, a ne živi se samo od hleba», kaže.

«Da nije Franka, kako bismo plakali!», odaziva joj se žena mršavog lica, kojoj se ocrtavaju kosti ispod prevelike odeće. Zove se Ana Beone, njen muž je u zatvoru zbog sitnih zločina. Kradljivac kokoši, u suštini. Živi sa tri devojčice od jedanaest, devet i četiri godine, sa kobaltnim očima, u jednoj trošnoj kući u Vućiriji, veoma popularnoj četvrti, sada naseljenoj naročito izgnanicima. S vremena na vreme policija je iseljava. Onda se ona povuče na nekoliko dana. Zauzme bespravno neki drugi stan i zatim se vrati. «Kako ste lepe», kaže joj , dajući joj karamele Franko koji nam se pridružio. Osmehuju se pokazujući nam male prostore između zuba. «Kad je došla ovde - poverava mi - plakala je. Govorila je da hoće da se ubije. Samo se brinula za devojčice». «Nisam znala kuda da idem- govori žena- dve parohije su mi zalupile vrata ispred nosa. Otac Franko (tako ga zove) ulio mi je hrabrost da idem napred».

Jedanaest je sati, red je još uvek dugačak. Kiša je postala upornija. Na ulici automobili prave zaglušujuću buku. Ljudi se guraju da bi se sklonili. Pre nego što odem, imam samo vremena da zabeležm u svoj notes jos jednu priču.

Marilena Aliota, dvadeset sedam godina, divna je devojka nemirne kose boje zrelog žita, vodenih očiju. Živi sa roditeljima penzionerima koji primaju minimalac, i ima dete od nekoliko meseci.Otac nije prihvatio svoj deo odgovornosti, kažu mi. “Ne mogu da nađem posao, a potrebni su mi mleko, pelene i odeća za sina. Moja braća rade povremeno, ali to nije dovoljno.Jedan volonter mi priča da je brat Franko izvadio novac iz svog džepa da kupi mleko za dete zato što on zbog ovakvih stvari noću ne može da spava (…)

Izlazim, prestala je kiša. Dan za Franka i njegove volontere još nije završen. «Uvek smo otvoreni – objašnjava mi – leti i zimi, za vreme Božića i Velike gospojine. Da zatvorimo, oni ne bi jeli.”

Temperatura napolju je značajno opala. Posmatram svetleći natpis za centar. To je crtež koji predstavlja ruku koja dodaje hleb drugoj ruci i sećam se onoga što je jednom rekao Gandi: «Za siromaha Bog je parče hleba.”

Okrećem se i gledam vrata crkve ispred sebe, zatvorena, preprečena. Pitam se gde bi mogao da bude Bog večeras.

(Prevod sa italijanskog: Violeta Milićević i Ana Zec)