ZAR U NJIMA...
Glad, snovi, uvo... Zvone zvona u očima, dok šetam i razgledam neku zgradu. Pa se mislim, kako je ova zgrada slična onoj u Zagrebu. Ti zidove, ta boja, ah ta arhitektura jedinstva u ono vreme. Pa to je Zagreb! Prijestolnica Hrvatske. Da, tu sam i šetam. Sređujem pasoš u Poljskoj Ambasadi i vraćam se iz ove države u ovu državu. Pa da su me tad primili u rat, ostala bi. Ali zašto nisu? Ma nisam bila premalena za ratovanje, pravo ubijanje, ono sočno ubijanje, kad iz sve snage zakolješ nekome vrat i prsne krv, koja je tad bila bratski ponos i jedinstvena snaga, koja je dopirala sa svih strana. Možda me nisu tad primili da ratujem što sam žensko biće, a žensko biće zna da kuva i domaća jela ( od partizanske kape, jugoslavenske zastave, zdjele od gline i porodičnog veselja) i jela za bogataše (od porodičnog jela, zdjele od gline, jugoslavenske zastave, partizanske kape i puške), i da čeka ratnika u zoru ranu. A možda su bili uvijereni da sam pionirski vojnik, sa zanosom ipak mu je duša ničija. I znali su moju tajnu. Zbilja nikad neću znati, pa i sad kad dopire neki miris borova, a mora ne. Sigurno zbog toga što je prostrana sloboda uvijek bila daleko od mene. Nisam mogla i tad da mirišem ono što je moje, a u rat me nisu primili. Zaista je to tužno, kao bademove grane izrezbarene na nebu. Ne neću poludijeti, zbog toga što nisam ratovala i što sad mirišem izdignutom glavom, ovaj cvijet, koji polako zlatna poljska jesen vuče k sebi....
Pisano na srpskom