PUT
...i šutjela si uvijek, šetajući kroz poljane mrtvog svijetla. Noću se kidala ruža u tvojoj ruci, a pogled prema nebu je mirisao na katastrofe ljudskih glava.
Dječije cipelice, stara odjeća i pređa u bakinoj škrinji, gdje su zaslonjeni miševi platnom plesali svoj valcer, ostali su spaljeni. Pjev lastavice na krovu i badema osmjesi pleli su u proljeće legendarne stihove nekog novog Odiseja, koji je koračajući po blatu pokrivao svojom sjenom jadnu budućnost.
Sad kad nema rose u jutarnjim šetnjama, okrećeš se prema skloništu za napuštene životinje, zaboravljajući na šapat romantičara. Posljednji mač probija tijela nevinih paćenika, koji bježe putom starih došljaka.
Kao da svi danas propadaju negdje u zemlju, gdje anđeli služe leturđiju.-govorila si. Ogromne ožiljke i precrtane stranice zelenih dnevnika momentima observira Bog i brzo nestaje. Taj krik neutješenih rana ostaje ispod stopa na vječnim raskrsnicama, po drugoj strani vremena.
Tvoj san to su srušene planine i prazno more, koji vode u neko novo jutro, gdje slijedeći potok snova teče tamo gdje ne želimo, da bi tekao.
Stara baka koja je sakupljala pribore zaboravljenih vitezova, upitala je: Prema čemu težite Gospodine? Zašto uzgajate ravnodušnost ispod košulje prema običnom smrtniku? On isto ima negdje svoj matični broj!
Idi, uzmi sve, ne damo Ti ništa!-pjevale su sirene na obali, dok se zaljubljeni kraljević molio za vjerno čekanje. Vječni darovi Djeda Mraza ostali su u prošlosti, spominjući nas. Zašto umireš leptiriću?-upitao je ranjeni lovac, kojeg je čekala ćerkica, okrenuta prema nebu.
Prevod s poljskog: Olga