LASTAVICA
Moj velikodušni stav prema jugu imao je značenje lastavice, usamljene u svojim povracima na jug. Mnoge ptice su je upozoravale da ne leti tamo,a one koje su bile starosjedioci juga, govorile su, da šta će ona tu.
Lasta je bila odlučna. Uopšte nije obraćala na taj šum ljubomore. Uvijek je gledala neko pozorište, u kojem su glavnu ulogu igrali nostalgija i nemir. Pa, da, to su bile dvije glavne karakteristike juga, za koje je ona znala iz vječnih priča njenih predaka.
- Okrenuću jutro prema ponoći, a ponoć prema jutru!- tiho je šaptala lasta, zatvorena u malom kavezu. - Ma šta ćeš ti okrenuti?!- odgovarala je vještica na metli ispod prozora, gdje je stajao kavez. - Tebe ću isto okrenuti!- ljutito je odgovorila lasta.
U šumu proljetne noći, dok je kišica udarala svojim malim stopama po zemlji, lasta je zatvorila oči i mislila o tome kako će okrenuti jutro prema ponoći, a ponoć prema jutru. I tako je to i izgledalo: zatvorene oči, plavo nebo, razigrano sunašce i rascvjetana zemlja.
U svojoj maloj ponoći, lasta se najbolje osjećala, jer tu je njeno jutro ostalo vječno. A jug je mirisao na šalviju i jasmin, dok je na tankoj željeznoj šipci visila crna nit.
Prevod s poljskog: Olga