NA DRINI ROMAN
Tamo most, tu kasaba. Istorija u očima. Filozofija na rešetkama. Šta u srcu spava? Sjedi sam skupljen, vječno taj isti, kao stara buducnost naša. Vila mu nešto na uvo šapuće, kao žena koje nema. Odmorio se. Mora krenuti na put. Ah, da ispijem čašicu rakije - pomislio je - da se malo razgrijem, da bolje uberem cvjece. Bijelo kao feredže. Nevino. I malo kulture u Drinu da se ulije. Velike, francuske, bečke! Bože dragi, kako udobnije! I tako naš pisac putuje u vreme divlje djevojke, pa gleda pravo u njene oči i suosjeca jadnoj ostavljenoj na ploči.
Zamišljen, vječno taj isti, prelazi preko mosta i višegradsku raju ne ostavlja. I pliva u njenoj prošlosti, pliva, kao tihe ribe u krivoj Drini. Gdje sad? Šta opet? Ej, gospođice, nikad nećeš biti nana!
Gdje sad naš pisac spava? Gdje je spomenik? Kakav je to rat? Njemu bi srce puklo kad bi na zemlji to vidio. Ej, ljudi, našeg pisca ne razumijete! Njegov duh od bola je crn. Sjedi u raju i nešto piše. Neku veliku kroniku i ništa više.
Prevod s poljskog: Olga