DJED I JA
San nismo imali. San je bila naša zajednička i ispunjena samoća. Njegov zreo, ostarjeli i omalovažen individualizam izlazio je napokon kroz moje dječije oči. Moj dječiji i nesvjestan kroz njegove oči. Sa sobom smo mogli biti vječno sobom.
U šutnji smo dobivali odgovor na svako pitanje. Znala sam da to što osjećam ima svoju misao. I ona je sigurna, kao i njen osjećaj.
Nismo morali govoriti o Bogu. Bio je lijep. To smo znali. Ipak, mogao bi nas rastaviti.
Moj mali stav prema svemu nema danas ko da brani u ovom glupom i nepodnošljivom svijetu. Taj nabacivan, ovdje ili tamo, sistem obrane pred svijetom, koji ugrožava, kao što i sam sebi ugrožava, razvio je to što me danas prati.
Kad sam nakon njegove smrti budila snove neljubaznih ljudi i pojava, san o njemu nisam mogla probuditi. U ovom varljivom svijetu nisam ostala bez njega. Pored svega, spaja nas moja i njegova čista vječnost, koju sam tražila od davna u slijepilu.
O materiji nikad nismo pričali. Sama svijeća nije tako bitna. Bitan je dim. To između uvjek će nas spajati. Djede postojiš, mimo toga što te više ne čujem.
Prevod s poljskog: Olga