RANJENI VUK

...Iskra prepoznavanja zapali se u hladnim Amerikančevim očima. Skoncetrisan na njega i njegovog pratioca, Luka nije primijetio Barbarinu reakciju na pojavu ove dvojice. Uvukla je grudi i isturila ramena, oči su joj se obojile strahom i negodovanjem. Htijući izbjeći, da pred Barbarom ponovo izgleda agresivno i
neuljudno, Luka odglumi da nije prepoznao došljake i htjede proći bez pozdrava.
- Hej Jugo, zar me ne prepoznaješ? - upita Amerikanac na njemačkom jeziku sa primjetnim stranim naglaskom. Opasnost! Vrisnu negdje duboko u Lukinoj svijesti. Oni su ga pratili, pomisli i širokim pogledom obuhvati okolinu. Samo njih četvoro nalaze se na sredini mosta. Napad koji su došljaci počeli bio je
brz i bio bi efikasan, da protiv sebe nisu imali čovjeka čiji instikt i refleksi ne zaostaju za životnjom, po čijem imenu prezime nosi. Umjesto da odskoči unazad ili pokuša izbjeći udarce, Luka jurnu naprijed, pade na koljena između dvojice napadača, i udari bridovima dlanova u njihove potkoljenice. Hitro ustade i ponovo izmahnu rukama, da bi Denisa pogodio u vrat, a plavokosog u sljepoočnicu. Uzdrmane i oslabljene
napadače dokrajči sa dva direkta desnom šakom. Lijevom rukom zagrli uplašenu Barbaru i požuri preko mosta. Osvnu se i vidje da napadači teturajući odmiću u suprotnom pravcu. Zastade. Promrmlja jedno: „Izvini“, i potrča za njima.
Shvatio je, da ako ih sada izgubi, neće nikada saznati zašto su ga napali. Policijski auto zaustavio se na drugoj strani mosta i Luka vidjevši ga okrenu se skoro u trku i požuri ka Barbari, koja ga je čekala pogleda uprtog u prljav beton.
- Ko su bili oni? - upita.
- Ne znam, zato sam ih jurio - reše šumno dišući.
- Večera sa tobom može biti opasna - reče tiho.
- Časna riječ, ne znam ko su, i šta hoće - promrmlja Luka.
Osjeti kako mu krv navire u obraze i jata crnih tačaka lebde pred očima. Iznenadna vrućina prože mu tijelo i lice, i učini mu se da se most sužava i da neće stići do kraja i da će ga spojene ograde mosta zgnječiti. Zatrese glavom i jata crnih tačaka uzmakoše pred njim. Stupiše nogom na ulicu i on s olakšanjem odahnu.
Žena obučena u prljavozeleni komplet, sjedokosa, asketski mršava sa očima punim bola i ludila, dojuri do njih i uhvati ga za rukav.
- Ti si naš znam - reče na srpskom i pogledom punim mržnje
prostrijeli Barbaru. Ova se izvuče iz Lukinog zagrljaja i koraknu u stranu. Došljakinja nije ispuštala Lukin rukav.
- Pobiše nas brate, a ti i takvi kao ti, jebete njihove kurve. One su đavolja djeca. Sotona, sve je to Sotona izmislio! Šta smo mi bogu zgriješili pa da nas ovako kažnjava?! - izusti žena i zajeca. Kroz plač nastavi jadikovati.
- Ne daju vizu za moju djecu. Uzece ga u vojsku, tek mu je osamnaesta. Idi dovedi mi djecu brate - zakriča žena histerično.
Stajao je zagledan u nju kroz jata crnih tačkica koja su mu zastirala pogled i prijetila da ga uguše.
- Ko ste vi? - promuca tuđim glasom.
- Gade, isti si kao i svi drugi gadovi. Niko neće da mi pomogne. Vi nemate duše, da Bog da u paklu završili - zakriča žena i odjuri niz ulicu...