SUDBINE

...Razapeti me nije primijetio ili ignoriše moje prisustvo. Prilazim mu sasvim blizu i primjećujem tek sada da je nenormalno velik, ogroman, pravi gorostas. Pokrenu glavu i pogled zakrvavljenih, kao noć tamnih očiju, zaustavi na meni.
- Nećeš saznati tajnu - reče i nasmiješi se prkosno.
- Nisam ni došao da saznam tajnu, vjetar me donio dovde. Svuda okolo bijesni požar - rekoh i osvrnuh se, u daljini se nazirao gust crn dim i crveni plameni jezici koji sežu do neba.
- I bilo je vrijeme - uzdahnu kolos i zatvori oči.
- Ko si ti? - upitah.
- Otpadnik, a ti? - uzvrati on.
- Ja sam Oliveri bije me maler od rođenja - rekoh ne znajući kako drugačije sebe da opišem.
- Pa šta tražiš, ovdje kad nisi poslat da saznaš tajnu? - upita on ponovo pogledavši u mene.
- Rekoh ti, donio me vjetar, a šta ti radiš tako razapet? - upitah znatiželjno.
- Bio sam zantiželjan, i dobronamjeran, pa su me kaznili.
- Ko te je kaznio?
- To neka ti kaže ovaj što dolazi - reče kolos i ponovo nasloni glavu na stijenu.
U daljini se nazire tačkica koja se polako približava. Zaklonih rukom oči da vidim ko dolazi. Naprežem se da razaznam, da li je čovjek, ili ovakav kolos, ili nekakvo drugo čudovište. Poželjeh da pobjegnem, ako dolazi onaj koji je ovolikog kolosa prikovao uz stijenu, ni mene sigurno neće poštedjeti.
- Ko dolazi, je li čovjek ili..? - upitah gledajući unaokolo ne bih li ugledao mjesto pogodno za skrivanje.
- Kolos podiže glavu, i pogleda u pravcu dolazećeg.
- Čovjek, znatiželjnik, uporan je da sazna tajnu, a još nije dovoljno velik. Niti je predodređen da je sazna, još nije došlo vrijeme da me neko oslobodi - reče ne skidajući pogled sa pridošlice, čije su se konture sada jasnije razaznavale.
- Mogu li ti ja pomoći, mogu li te ja osloboditi? - upitah.
- Ti još manje, ali hvala na dobronamjernosti, i ne zaboravi sa tim ne treba pretjerivati, vidiš li dokle me je dobronamjernost dovela - reče nasmijavši se šupljim smijehom. Jak vjetar dunu iz pravca iz kojeg je dolazio nepoznati. Podiže finu crvenu prašinu i napravi neprozirnu zavjesu. Više nisam vidio, dolazećeg, a i
kolosa sam jedva razaznavao, jer mi je prašina ušla u oči. Dok sam trljao oči da istjeram prašinu vjetar se stišao i kad ponovo pogledah ugledah svog druga Marka kako prilazi kolosu, mene nije ni pogledao.
- Hej Marko, pa i ti si ovdje! - uzviknuh radosno, jer njegovo prisustvo rastjeralo mi je strah koji me je do tada pritiskao. Osvrnu se i pogleda me, znatiželjno i prijeteći istovremeno.
- Ko si ti? Odlazi! - brecnu se ljutito i priđe kolosovoj desnoj ruci. Uhvati gvozdeni klin objema rukama i uz vidan napor ga izvuče iz stijene. Viknu radosno i trijumfalno i pritrča kolosovoj lijevoj ruci. Oduprijevši se nogama o stijenu povuče klin. Nije uspio ni da ga pomjeri, izdade ga snaga i pade na leđa. Kolos podiže glavu sa stijene, pogleda ga sažaljivo i reče:
- Nisi ni prvi, a vjerovatno ni posljednji koji je pokušao i uspio izvaditi jedan klin, samo niko nije uspio povaditi ostale, pa nećeš ni ti. Sad uzmi čekić i ponovo ga zabij gdje je bio.
- Zašto? - upita Marko ustajući sa pijeska i otresajući prašinu sa stražnjice.
- Tako, da ne bi olakšao posao onima koji posle tebe dolaze, nisi valjda lud da im dozvoliš da uživaju u plodovima tvog uspjeha. Svi oni koji su dosada uspijevali izvaditi taj klin, zabijali su ga još dublje.
- Ja neću, ja nisam kao ostali - reče i pljunu u stranu. Klin koji je izvadio iz kolosove šake, zadjenu za pojas i brzim koracima izgubi se u smjeru iz kojeg je i došao. Kolos se tužno nasmiješi i ja primjetih da mu je desna ruka ponovo prikovana uz stijenu.
- Kako to? - upitah začudivši se.
- I to je dio tajne, nego ako ti nije teško stigni ga i reci mu da odbaci onaj klin, jer će se oni poslužiti tim istim klinom da njega razapnu.
- Ko oni? - upitah znatiželjno.
- I to je dio tajne - reče kolos i vidjevši da ja ne namjeravam da krenem, udahnu doboko vazduh i duvnuvši iz sve snage pomjeri me sa mjesta. Vjetar koj je upravo zazviždao dižuci pijesak sa dina, ponese i mene.
Marko grabi brzim koracima, a ja ga pratim na odstojanju od tridesetak koraka. Ne mogu da ga stignem jer moja brzina zavisi od brzine vjetra. Vjetar oslabi, i uplaših se da ću ga Marka izgubiti iz vida.
Zastao je u podnožju niskog brijega čije su padine obrasle rijetkim i kržljavim biljem. Vadi klin iza pojasa i razgleda ga okrećući ga dugo u rukama. Podiže pogled prema meni i mahnu rukom kratko, rekavši:
- Siđi ovamo. - Sile koja me je držala u vazduhu nestade i ja meko padoh na
zemlju.
- Ne znam ko si, ni zašto si mi se prilijepio, ali te upozoravam, ako pokušaš da mi ukradeš ovaj klin, prikucat ću te njime za prvo drvo.
- Marko, prijatelju moj, zar si me zaboravio?- upitah razočarano.
- Kako da te zaboravim, kada te nisam ni upoznao, i ne zovem se Marko.
- Ali mi smo zajedno u Klinici u istoj sobi, krevet do kreveta, ja nemam desnu nogu, a tebe boli lijeva. - rekoh i zagrizoh usnu, shvativši da imam obje noge, a da on izgleda sasvim zdravo, istina puno mršaviji nego što ga poznajem. Pogleda u moje noge, pa onda u svoje, čudno se nasmiješi i reče:
- Momče, ti si očigledno ošinut ludim vjetrom, nikad nisam bio bolestan. Ali nemam vremena da se zamajavam s tobom, upozorio sam te, ne pokušavaj da mi ukradeš klin. - Reče i čuvši graju koja dopire sa druge strane brijega uzviknu:
- Prokletstvo već su ga razapeli!
Kao da ga demoni progone, zagrabi uz padinu, za tili čas stiže do vrha i nestade van horizonta. Požurio sam prema galami koja se sve glasnije čula. Prizor koji ugledah natjera me da zadrhtim. Mnoštvo se tiska oko drvenog krsta i čovjeka razapetog na njemu.
Grupa ratnika u metalnim oklopima, sa kratkim mačevima u rukama, tjera gomilu da se raziđe. Marko prolazi kroz mnoštvo i nesmetano prilazi krstu. Lebdim prema njemu, jer ako njega vojnici ne primjećuju, smatram da ni mene neće primijetiti. Stižem na vrijeme da vidim kako skriva klin izvađen iz Isusove
lijeve ruke. Odlazi bacivši još jedan tužan pogled na razpetog Boga. Stižem ga i čujem kako mrmlja: