MIODRAG LUKIĆ
BIOGRAFIJA

Miodrag Lukić je iz Lopara - Republika Srpska, Bosna i Hercegovina, živi i stvara u Švajcarskoj.
Piše romane, drame, pripovjetke i filmske scenarije.
Romani: Ludi Vjetar – Serbian Gigolo, Studio Evropa, Ranjeni Vuk, Sudbine, Hijene, Ranjeni vuk II, Meso, Foka...
Drame: Bankarka ili laž naša nasušna, Kruna kraljice lepote, Pečat jezika, Vidovnjak Đoka i paraziti, Pedestitis, I da sam pametan poludeo bih, Odlaganje života, Gastarbajter, Ajnštajnova žena, Edukovana žena, Zvezde dna, Neću kući itd.
Sva pomenuta dramska djela autor je i režirao u Srpsko-švajcarskom Pozorištu Duga u Švajcarskoj.

RADOVI
Oni i mi
pripovjetka
Sudbine
roman, odlomak
Ranjeni vuk
roman, odlomak
Studio Evropa
roman, odlomak
Hijene
roman, odlomak
Serbian gigolo
roman, odlomak

ONI I MI

Često sam se pitao, zašto moj djed revno zapitkuje moje drugove Muslimane odakle su i čiji su. Znao je ponekad reći "ni u tikvi suda, ni u Turčinu druga" da bi odmah zatim dodao "ima i' al' nije im vjeru falit".
Bio je korektan da to ne kaže pred nekim od mojih drugova i drugarica koje su povremeno svraćali kod nas. Istina kako je djed bio gluv kao top, uvijek sam mu pomjeranjem usana morao reći o kome se radi.
Imali smo malu gostionicu pored rijeke u naselju na tromeđi tri sela. Nismo pripadali nijednom od ta tri sela iako su se stanovnici istih često gložili oko toga. Naime, jedina autobuska stanica nalazila se kod nas. Kondukteri su muku mučili da prodaju kartu zadrtim brđanima koji su uporno insistirali da se stanica zove po njihovom selu.
Jedan šaljivdžija nazva naše malo mjesto naseljem šarenih kuća i od tada su ga tako i nazivali. Iako su sve kuće bile skoro istovjetne, prećutno smo prihvatili naziv, sretni da nas više ne svojataju. Kako ne spadam u ranoranioce, moja majka je uvijek ustajala prva i čistila baštu gostione iako sam se ja mlako bunio protiv toga.
Jednog od onih jutara kada bih sve dao za još pet minuta sna, čuo sam kako sa nekim razgovara. Požurio sam da uskočim u odijelo, pomislivši da se radi o inspekciji koja me zbog moje zadrtosti nije ostavljala na miru. Majka je razgovarala sa kršnim smeđokosim mladićem par godina starijim od mene. Ugledavši me osmjehnu se i reče:
- Evo mog sina, pitaj ga sam. - i odvojivši se od neznaca hitro prođe pored mene u prolazu šapnuvši:
- Primi ga da radi, sirotinja.
Gledali smo se nijemo par trenutaka, ja ljut što me majka stavlja pred svršen čin, da primim na posao neznaca. On vjerovatno uplašen da neće dobiti posao jer je gazda mlađi od njega.
- Dobro jutro, kojim dobrom? - upitah.
- Dobro jutro gazda, čuo sam da Vam treba konobar pa eto... - zamuca i poniknu pogledom.
- Primljen si. - odvalih ne razmišljajući, jer mi bijaše neprijatno gledati čovjeka starijeg od sebe kako zbunjeno muca.
- Dodji za šank da popišemo robu. - dodadoh.

...
Prošlo je od tog susreta već par mjeseci. Ferid je, tako se zvao, dobro radio svoj posao, uglavnom ne govoreći puno ni sa mnom ni sa gostima.
Jednog jutra nas zateče moj djed, kako uz prvu jutarnju kafu pravimo mjesečni obračun. Pomažući se štapom djed udje u gostionu i kašljanjem pročistivši grlo pozdravi:
- Pomoz Bog sine, me'raba Turčine. - Ferid se nasmija otpozdravivsi sa "merhaba djede" a ja ostadoh zabezeknut. Iz suvog grla nisam mogao istisnuti ni jednu jedinu riječ. Ferid gipko ustade i natoči djedu njegovu jutarnju rakiju i smješeći se stavi je pred njega. Djed skide šubaru, prekrsti se i ispi je u jednom gutljaju. - Fala, da si mi živ i zdrav. Nego kako ti je djed Hakija?
- Dobro je hvala Bogu, pozdravio te puno. - prošaputa Ferid naglašeno pomjerajući usne pri tom. Naučio je već da sa djedom se jedino tako može komunicirati.
- Fala, pozdravi i ti njega. Nego, ako čuješ šta za Čizmu, za Sulejmana Čizmu prenesi mu pozdrav od Neđe Batine. - reše djed i mladalački hitro iziđe napolje.
- Izvini Feride, pojma nema šta mu bi da te onako ružno pozdravi.- promrmljah postiđeno.
- De, ba Luka, ko da bi tebe moj djed Hakija drukčije pozdravio do Vlaše ili Kaurine. - Nasmija se Ferid.
- Ko mu je taj Čizmo, Sulejman Čizmo kojeg pominje? - upitah da pobjegnem od teme.
- Jedan čudak, ima petnaest godina kako ni s kim ne kontaktira, zavukao se u jednu sobu, ukućani mu donose hranu i preobuku. U stvari samo jedno unuče, unuku Salihu prima u sobu. Kivan je nešto na ovaj svijet - odgovori Ferid i ustade da posluži goste koji su došli i sjeli za jedan od baštenskih stolova.

...
Mjeseci su prolazili, gosti su navikli na konobara koji uglavnom ćuti, a djed ga je i dalje svakog jutra pozdravljao na isti način. Među njima se stvorilo neko čudno tajnom obavijeno prijateljstvo u koje ja i niko drugi nije mogao proniknuti. Jednog jutra upita me majka:
- Bogati, sine, ispriča l' tebi Ferid ono što je meni ispričao prvo jutro kada je došao?
- Ne, nije. Nisam ga ništa ni pitao, ti si rekla da ga primim jer je siromah, kad malo bolje razmislim njegova familja spada među bogatije u njegovom selu i ne znam šta ti bi da mi kažeš da je siromah.
- Pitaj ga sam. - reče majka odlučno.
Nisam bio nestrpljiv da saznam zašto ga je majka proglasila siromahom ali ipak iste večeri upitah: - Boga ti Fera, šta te natjera da dođeš kod mene, kad tvoji rođaci imaju gostionu i aščinicu u samom centru Mahale?
Upravo nam je točio konjak. Zastade u pola pokreta i pogleda me zanatiželjno.
- Čekam već dugo na ovo pitanje, i čudim se da ga ranije nisi postavio. Ispričat ću ti. - reče i natočivši piće ponese ga u baštu.
Odnekud se pojaviše moji drugovi Nešo i Dule, koje je Ferid prekrstio u Avdo i Emeko kao i mene u Meho, jer smo počeli sa njim odlaziti na igranke u muslimanska sela.
- Evo taman ste sva trojica tu pa čujte - reče i zatim strusi u sebe dupli konjak.
Mrveći u ruci praznu paklicu cigareta Ferid je napuklim glasom pričao. - Odvede me babo Atif u Sarajevo kod Amidže Mensura, da prenoćimo i ako amidža imadne kake veze da me upišu u miliciju. On, osilio se hajvan, veli: "Ne mere on u miliciju jer je obilježen" i pokaza ovo moju biljegu na čelu - uzdahnu pokazavši srcolik mladež među obrvama. - A primiše me. Četiri godine sam dijelio sobu sa Franjom i Dražom. Nas trojica sa tri strane ove planine. Bratstvo i jedninstvo u jednoj sobi. Završismo školu, Dražo najbolji u klasi, ja drugi, a Franjo treći. Dražo upisa pravo vanredno, a Franjo i ja odustasmo od daljnjeg školovanja. Dobra, bolan, milicionreska plata a i Sarajevo puno podatnih žena, đe ćeš još učiti. Jebi ga, vraćajući se iz Hadžića Franjo zametnu kavgu sa mangupima a ja kao i po običaju vadim kestenje iz vatre. Drškom pištolja razvalim glavu jednom mangupu, jedva je ostao u životu. Na sudu Franjo plače i kaže da je molio mene da ne započinjem kavgu, ali da sam ja tome uvijek bio sklon. Ja skočim da ga tučem, i dobijem dvije godine robije, naravno i nogu iz milicije. Ustanem pred sudom i zakunem se da ću ubiti Franju ako se ikada vratim u Sarajevo. Mati mi padne u nesvjest.
Jebi ga, dođem nakon mjesec Zenice u Foču i tamo zateknem Dražu. Dražo politički zatovrenik. "Šta je bolan Dražo? - pitam ga ja, a on veli uvalio ga Franjo. Kad je Dražo čuo kako me je Franjo uvalio, opalio mu šamar, a ovaj govnar ga ocinka da rovi po arhivama i piše knjigu o porijeklu svoje familije i nekih muslimanskih familija koje su u srodstvu sa njima samo su potkraj osamnaestog vijeka primile islam. Draži odvale tri godine zbog nacionalizma. - mamu im jebem govnarsku! - opsova žustro i popi moj konjak koji ja do tada nisam ni dodirnuo, jer sam s uživio u njegovu priču.

...
Ništa se nije promijenilo među nama od kako nam je ispričao svoju životnu priču. Možda smo ga malo više poštovali ili bar imali razumijevanje za njegovo ćutanje koje je u početku djelovalo odbojno. Radio je i dalje, dobro i korektno, a uslobodne dane smo zajedno izlazili i dalje posućujući po potrebi imena, on srpska, a Nešo, Dule i ja muslimanska.
Desilo se da mu se sestra razvela od muža, i da ne ostane prepustane na milost i nemislost nemilosrdnoj muslimanskoj Mahali zamolio me je da je primim na posao. Pristao sam iako mi nije bila neophodna kuvarica, ne sluteći da će mi jednog dana, novopečeni Veliko Srbi uzeti za zlo, što su kod mene u srpskom selu radili muslimani, iako je bilo Srba koji nisu imali posla. Možda je i tada bilo nekih koji nisu na Ferida i Almu gledali blagonaklono, pa naravno ni na mene kod koga su radili, ali se niko nije usudio da mi to kaže, jer sam bio od onih mladih ljudi koji su uvijek spremni da zlo uzvrate gorim a dobro boljim.

...
Iznenadi mi jedne večeri Feridovo pitanje izrečeno nakon dugog i, cini mi se, mučnog oklijevanja.
- Luka, ja bih sutra uzeo slobodno ako može. Bajram je, a počeli hajvani iza leđa da šapuću da sam radeći među Srbima stekao naviku da za Bajram jedem krmetinu - iako je sve to izrekao šaljivim tonom osjetio sam da se nešto ozbiljno krije.
- Nema problema - rekoh ne pokazavši znatiželju.
- Znaš, moram ti nešto reći...
- Reci.
- Ja ću se sutra oženiti... mislim njeni su protiv braka pa ću je ukrasti... a zato mi treba... - zastade lomeći nervozno prste.
- Treba ti lova, nema frke dat ću ti platu unaprijed - dočekah spremno misleći da je novac u pitanju.
- Ne, uštedio sam nešto, nego mi treba dobar jaran s autom. Ukrašću je, dina mi, pa makar mi to posljednje bilo - reče odlučno pogledavši na kratko u tavanicu.
- A taj jaran sam ja? - upitah veselo.
- Ti i niko drugi. - odgovori brzo, osmjehnuvši se veselo.
- Kad?
- Sutra u sedam kod novog mezara.
- Dogovoreno. - rekoh, a on me srdačno zagrli.

...
Ukrali smo je.
Ličili smo na dvojicu zlih razbojnika koji su ukrali naivnu mladu princezu. Čavrljala je veselo, da sakrije strah i zbunjenost, vjerovatno sluteći da joj život sa prokazanim bivšim robijašem i neće biti sladak. Ostavio sam ih u hotelu u gradu koji je dovoljno daleko od Mahale, a i dovoljno blizu granice da, u slučaju nužde, mogu pobjeći u drugu državu.
Naša strahovanja od potjere bila su neopravdana. Već nakon sedam dana Salihini roditelji su uvukli rogove i prihvaitli zeta. Ferid se vratio na posao a mi smo nastavili po starom, skoro da se ništa nije promijenilo osim što je on morao izmišljati prekovremeni rad, kada je zajedno sa mnom išao "u život".
Naši odlasci "u život" završavali se nerijetko maratonskim pijankama i posle jedne od takvih Saliha je pokupila "krpe" i otišla kod roditelja. Liječili smo mamurluk tankim špricerima i domišljali se kako da spasimo Feridov brak. Izgledalo je da su mu sve lađe potonule i da ne postoji način da odobrovlji Salihu i njene roditelje. Izenada Alma, koja je čitav naš razgovor čula iz kuhinje, nasmijavši se reče:
- Pa budalo, povedi gazdu kod njih i javi djedu Sulji da si doveo unuka Neđe Batine i sve će biti sređeno. Saliha je njegova miljenica a on je gazda u kući iako ne izlazi iz sobe.
Ferid veselo ustade i utrča u kuhinju. Začu se glasano cmakanje i Almin veseo smijeh.
- Hoćemo li gazda? - upita nestrpljivo vrativši se iz kuhinje.
- Hoćemo. pristadoh nevoljko, nije mi se išlo u kuću Salihinih roditelja jer sam smatrao da su kivni na mene zbog mog učešća u njenoj otmici.

...
Stigli smo s prvim mrakom u dvorište niskim zidom opasane prizemne kuće.
Pogledom ga ponukah da ne oklijeva nego da pokuca na vrata. Namršti se i slegnuvši ramenima priđe vratima. Ne pođe mu za rukom da pokuca jer se ista uz tresak otvoriše i čitav otvor ispuni tijelo sredovječne žene. Zajapurenih obraza sa očima punim bijesa prosikta:
- Hajvanu da bil hajvanu, zar se usuđuješ da dođeš! Sikter! Sikter ispred kuće da te ne bi na tabutu odnijeli!
- Draga mati, evo doveo sam gazdu da vam objasni, da sam morao raditi prekovremeno. Laže, bona, čaršija da smo lumpovali.
- Sikter peksijunu! Sikter! - vrisnu žena i zalupi mu vrata pred nosom.
Nemoćno slegnu ramenima i pogledom me pozva da se udaljimo. Na jednom prozoru se pojavi razbarušena dječija kosa i ljubopitljiv pogled bistro plavih očiju.
- Psst, Azema, reci djedu Sulji da je sa mnom unuk Neđe Batine. Idi molim te, kupit ću ti ovoliku čokoladu - reče Ferid raširivši ruke. Djetinje glave nestade s' prozora i zamijeni je gorostasno tijelo Feridove punice.
- Sikter! Sikter obadvojica!
- Čekaj malo! - prošišta Ferid naslonivši se umorno na drveni direk koji služi kao nosač kapije.
- Šta čekamo, i reci me već, kako te ja mogu izvući iz ovoga, to jest kakve veze ima moj djed sa njihovim djedom? - upitah nervozno.
- Ne znam ni ja, ali čekaj, ako Azema dospije da probudi Sulju...
Iz kuće se začu nerazumljiva vika i gorostasna punica iziđe napolje. S nanulama na nogama sitnim korakom se doklati do nas. - Dijete, ako si ti unuk Neđe batine, bujrum u kuću - reče osmjehnuvši snishodljivo a Ferida presiječe pogledom punim bijesa.
- Samo ja? A... bez njega ne idem, nisam ja Vaš zet nego on... - otegoh neodlučno. Ovaj peksijan!!!!! - ljutnu se ona, ali videći da se ne pomjeram s mjesta nemoćno slegnu ramenima.
- Neka i njega. Hajde, djed vas čeka - pristade nevoljko. Ferid se zadovoljno osmjehnu i namignu mi nezgrapno sa oba oka. Ne promaže joj njegovo namigivanje, promrmlja nešto nerazumljivo sebi u njedra i sitnim nezgrapnim koracima povede nas ka ulazu u kuću. - Odgojen sam da na siromaštvo i bogatstvo gledam istim očima, pa me ne bi oduševila bogato ukrašena vila, kao što me nije razočarala dnevna soba zastrta ponjavama sa niskim sećijama prekirvenim ovčijim kožama, pored grubih zidova.
Starac, sitan i spečen, s mukom ustade i prihvati moju ispruženu desnicu u svoje žute smežurane šake i lice izborano kao reljef zbrčka u osmijeh. - Zasuci rukave sinko. - reče nakon dugog razgledanja moje fizionomije izobličene od mamurluka. Ne znajući šta će mu to, zavrnuh rukave do lakata ispruzivši ruke prema starcu.
- To je to - reče Suljo i po istočnjački savivši noge sjede pored niske sinije prekrivene bijelim, sitnim vezom ukrašenim stolnjakom. - Bujrum dječače, bujrum sokole - reče starac i pokaza mi čibukom da sjednem preko puta njega.
Ferid se muklo nakašlja da svrati starčevu pažnju na sebe.
- Idi pomozi puncu da pristavu janje - muklo reče Suljo ne pogledavši Ferida. Ovaj bez riječi izađe a u prostoriju uđe djevojčica sa razbarušenom kosom i s pogledom oborenim ka podu priđe djedu.
- Kafu, rahatlokum i rakiju nam unesi, i reci ostalim da nam ne smetaju.
Djevojčica bez riječi izađe, a Suljo kroz gust oblak dima upita:
- Kako ti je djed? Je l' zdrav? Troši li duvan i rakiju?
Zbunjeno se osmjehnuvši dogovorih: - Dobro je, samo je već odavno gluv, a rakiju i duvan troši još kako.
- Neka, hvala Alahu, neka - promrmlja Suljo zagledan u daljinu.
Odbivši još par kolutova ljutog duvanskog dima, poluzatvorenih očiju, s glavom nagnutom na lijevu stranu započe:
- Bio je to April, lijep da ljepši na pamtim, nikada se ne ponovio da Bog da...
Suljo šmrcnu, nakašlja se starački i krišom obrisa suzu. Izmijenjenim glasom nastavi:
- Navratili Rašid i ja kod ahbaba Neđe u njegov han. Uoši vašeg Vaskrsa biješe... Posna hrana, mehka rakija, al' muzika i mlade Ciganke dovedene čak iz Rumunije. Pusta mladost, pusti sevdah... - Uzdahnu, ponovo glumeći da briše čelo obrisa rukavom suze. - Iz noći izišli pijani, a otrijeznili se tek na Dravi... Zaratilo, mobilisalo nas sve trojicu i sve goste kiridžije što se zatekoše na konaku u Nđjinom hanu... Pukla kraljevina k'o trešnjovo govno, oficiri izdali, nismo municiju ni dobili... Nas trojica džadu pod noge pa za Bosnu. Izbjegavajući ustaše i Mačekove straže jedva se za dvije hefte dovukosmo kući. Jok more svojoj kući nego pravo u Neđin han, kad tamo... narod nas nešto naopako gleda i nas i njega. "Nešto ne valja" ša'nem ja Rašidu al' on ni mukajat. Neđinca se krsti i plače, djeca joj se za skut drže i kunu, kunu bolan nas muslimane Balije. Vele trideset i tri najbolja momka iz sela da smo vam ubili.
Zastade ponovo se starački nakašljavši. Iza mojih leđa u sobu tiho umili Azema sa zelenim ibrikom punim preslatke kafe, dva mala fildžana, flašom meke rakije i dvije čašice. Krijući pogled, natoči nam piće i kradom od djeda presiječe me vragolastim pogledom. Djevojčurak, šesnaest-sedamnaest godina, niti žena niti dijete. Premlada da bi bila svjesna svoje ljepote, prestara da bi se uzdržala da ne okuša svoje ženske moći.
- Moj melek, moja Azema - šmrcnu starac motajući novu cigaru.
- Dođosmo u Mahalu. Kad imaš šta vidjeti, sva fukara pod oružjem. Irgeti i hamali opasali bombe i fišeklije. Crne kape na crne glave metnuli. Diče se što pobiše one momke iz vašeg sela te što i petoricu iz susjednog. Tvom pradjedu, Neđinom ocu na pragu kundakom glavu smrskali, samo to Neđo još nije znao. Desilo se baš tog dana kad stigasmo... - Pričao mi je djed da su mu oca, mog pradjeda Spasoja ubile
ustaše.
- Jah, Rašida poćera amidža u uniformu a ja se dohvatim hanuminih dimija, i hodžinih zapisa pa odglumim da sam hasta. Nema hećima da me liječi, kao što nema ni da utvrdi da sam bolestan... Onda, onda jebi ga ostvari se proročanstvo pokojnog babe Hasana, a znao je rijet "ne dirajte u Srbe, jer kad se Srbin šume dohvati...", tako i bi.

...
Zatriješe partizani i četnici jedno selo i dva naša zaseoka. Kamen na kamenu ne osta, ni Mahale ne bi bilo već šejtan se među njih umiješa i zavadi ih. Biće šejtan, biće da su Fadil i Ivan to uradili. Bilo kako bilo Srbi se o svom zlu zabaviše, dok se ustaše malo ne oporaviše, a i Nijemci pristigoše otud od Save...
- Jah živio momče - iznenada reče Suljo podigavši čašu drhtavom rukom.
- Živio djede! - prihvatih ja, pitajući se dokle će otići Suljina priča.
Kako u četničkom napadu poginu Rašidov amidža, rahmetli Efendi Osman te Rašid morade prihvatiti vođstvo, da ne bi neko od fukare momke uludo u smrt odveo. Dumo je Rašid ovako, izmirit se Srbima dok ne prođe nevolja, al' jest kurac. Hrvati su znali za jadac pa poslali par njhovih ljudi da nam se kao nađu pri ruci.
- Čuo sam ponešto do djeda o sukobu partizana i četnika, mada se to malo kosi sa istorijom koju smo učili u školi. - primjetih.
- Jebo istoriju! - ljutnu se Suljo i srknuvši glasno kafu, pljucnu u stranu. Pogodi me sa dva oblačka ljutog duvanskog dima i kiselim glasom nastavi:
- Navrati me ahbab Rašid da dođem kod njega, veli treba mu pismen i povjerljiv čojek. Ja budala prihvatim, baš onda kad ono partizani odoše na Sutjesku, a četnici bijehu oslabljeni. Osokoli se nas bašibozuk pa ponovo u vaša sela, a i Rasid ne biješe onaj stari ahbab nego nekakav sav važan došao u onoj crnoj uniformi.
- Kako to da ga u istoriji ne pominju? - upitah.
- Ne prekidaj me! - ljutnu se starac.
- Spališe ti selo, tvoje, vaše selo. Što povataše u lance metnuše, i djeda ti...
- Ko djede Suljo, ko to učini? - upitah ne izdržavši a da ge ne prekinem.
- Fukara, fukara sine, bašibozuk, peksijani... Rašid ti pusti djeda na konto starog ahbabluka, al' ga upozori da bježi u šumu...
- Znam... - zaustih ali me on ljuto prekide.
- Znaš ti šejtana! Čuti kad ti pričam hajvane hajvanski, e da nisi unuk čiji jesi bi te sikteris'o sve da Pejgamber iz tebe govori.
- Nu, kako rekoh, pusti on tvog djeda da utekne, ja ga izveo izvan Mahale. Jebi ga, plak'o ja plak' on.
Zastade oborivši glavu na grudi. U trenutku mi se učini da je zaspao pa se nervozno nakašljah. Kao da se budi iz dubokog sna starina podiže sjećanjem zamućen pogled i tiho nastavi: - Dođe četereset i peta. Rašida i tri stotine ustaša strijelj'o Marko Kamenjar partizanski komadant. Mene spasio tvoj djed moj, ahbab, dobro moj...
Glas mu napuče i dugo skrivane suze orosiše lice. Skrenuh pogled u stranu da mu ne bude neprijatno i na prozoru ugledah vragolasto Azemino lice. Ukrade mi osmijeh i dubok uzdah. Pritisnu prst na stisnute usne i pobježe. Suljo šmrcnu, obrisa suze rukavom i nešto jasnijim glasom nastavi. - Ostade Rašidu petoro siročadi, jedno drugom do uveta. Oni isti što su njihovog babu po ramenima tapšali i u pjesmi ga sa
Bajazitom izjednačili postadoše vlast, i zaprijetiše smrtnom kaznom onom ko pomogne Rašidovoj siročadi.
- Živio sinko, popij, evo pri kraju sam, dumam da je janje do sada na ražanj nabijeno. Treba ovaj dan proslaviti, ne sreće čovjek svaki dan unuče svog najboljeg ahbaba.
- Živio djede, no što nikad ne dođe do mog djeda niti on tebe ne posjeti, evo da mi je rek'o ja bih ga dovezao...
- Nisi čuo kraj. Elem, pišti siročad od gladi a niko ni prstom da mrdne. Ja bih im dao, dina mi, al ne imadoh. Jedne subote, evo sjećam se k'o da je juče bilo, naiđe Batina sa dva konja, ko dvije gorske vile i ispod naviljka djeteline izbaci vreću brašna Rasidovoj udovici. Ja priletim pa prebacim preko tarabe da ko drugi ne vidi.

...
Lijepo, vrlo lijepo - rekoh ponosan na postupak mog djeda, za kojeg sam mislio da je oduvijek bio gluv i sklon zbijanju šale, skoro podjetinjio. Nikada ni pomišljao nisam da je u mladosti zbog prijeke naravi ponio nadimak Batina, niti da je bio sposoban za neobična pa i junačka djela. Jer junaštvo je bilo udovici prokazanog narodnog neprijatelja doturiti vreću brašna, u vrijeme kada se za to gubila glava.
- Jest lijepo, al' šejtan ne miruje. Vaša komšinica Marica ga prijavila da je to učino, i uhapsiše ga narodne vlasti. Zatvora nije bilo, pa njega, ljudinu, a bio je da mu nije bilo premca, ti jest da si viđen al' si samo mlaka sjenka njegova, pripeše uz banderu k'o hajvana. Sedam dana je, danom kamen tucao, a noću bio privezan k'o cuko. Kleč'o je na koljenima po svu noć i kleo Maricu rijecima "da bog da se Đurđevske trave ne nagledala. Ne imado kuveta, da mu koru somuna doturim... Jebi ga... Pustiše ga sedmi dan, a on se zakle da u Mahalu njegova noga ući neće, a ja od stida što ahbabu ne pomogo' zatovori' se u onu sobu anam, i danas prvi put iziđo'...
...
Potresen starčevom pričom ponikoh pogledom, ali mi znatiželja ne dade mira te upitah:
- Šta bi s Maricom?
- Umrla je na Vaskrs te godine, tri sedmice prije Đurđeva.
- Auuuu - otegnuh začuđeno.
- Ne arlauči, nego idi i prije nego što odeš, zapamti, šejtan ponovo rovi, biće opet krvave svadbe, gledaj da glavu sačuvaš, a ja ću ovo dana sto mi je ostalo moliti Alaha i za tebe i za moju unučad.
- Kakav šejtan djede, bratstvo i jedinstvo je danas, neće biti rata - rekoh nasmijavši se.
- Okači ti to mačku o rep. Kad oni zabraniše da se druže onima koji su prijateljovali, da cojek pomogne ahbabovoj udovici a natjeraše sve ostale u k'o marvu u obor... Nema sinko ljubavi na silu... gledaj đe sjedaš u mahali i kome leđa okrećeš. Čuo sam da si meraklija i da lijepe ženskinje voliš, pazi da ti se bule ne oslade i da ti glave ne dođu...
- Ali djede... - zavapih povrijeđeno.
- Nema ali, neće proći ni pet Bajrama a zla krv će uskuljati - reče Suljo i mladalački hitro ustavši bez pozdrava iziđe iz sobe.
Ostao sam preneražen i sjedio tako, poluotvorenih usta pogleda prikovanog za vrata iza kojih je starac sjedio, sve dok ne uđoše Ferid i Azema.
- Đe je djed? - upitaše u jedan glas.
- Otišao je, a odoh i ja dok me umor nije savladao - promrmljah izlazeći. Nisu pomogle njihove molbe da ostanem, žurio sam da pobjegnem iz Sulejmanove i djedove priče.

...
Bilo je to početkom maja 1988, iste večeri sanjao sam tenkove nadomak moje kuće, i sve moje drugove u uniformi. Jutro sam dočekao razbuđen ruznim snom i sjećanjem na priču koju sam čuo. Negdje tog jutra, dok sam gostima ranoraniocima pričao svoju slutnju da bi uskoro moglo doći do rata na nasim prostorima i dok su me oni zbog toga ismijavali i upozoravali da ne blebećem da ne bi bio uhapšen, rodila se u meni odlučnost da odem.