SERBIAN GIGOLO

Tmuran dan na još tmurnijoj vinkovačkoj željezničkoj stanici. Na peronu moja majka, briše suze krajem marame i tiho govori:

- Idi sine i pazi na sebe. Mlad si, nisi puno izgubio u životu. Još je vrijeme pred tobom. Gledaj da te svjetla tudjeg svijeta ne zalijepe, da te tama tudjine ne proguta. Požuri da se vratiš k nama, jer ne žive ni dugo ni dobro ni ptica ni pčela odvojeni od svoga jata ili roja. I ne ženi se tudjinkom sine moj, to za Srbe nije dobro. Vrati se, neće se sve cure poudavati, ona koja je tebi sudjena čekat će na tebe.-

Stajala je na peronu, desnom rukom mašući meni a lijevom brišući suze. Ni prva ni poslednja majka koja prati sina u tudjinu. Prerano ostarjela i uvijek zabrinuta, više je plakala nego što se smijala u životu. Ponekad uspijem da dobijem telefonsku vezu i tad mi slaže da je dobro i kaže da ne dolazim. Više voli da sam živ u tudjini nego da me na groblju posjećuje.

- Hej šta ti je hoćeš li zaplakati?- prekide Silvija moja sjećanja.

- Malo sam se vratio u prošlost.-

- Ne pravi takvo lice, kvariš sliku o sebi.

- Zar ti je važnija etiketa od sadržaja?- upitah sjetno.

- Ne. Ne shvati me pogrešno, preda mnom možeš svući masku samo ne zaboravi da je

navučeš kad izadješ. Jer bez maske izgledaš kao plijen, žrtva. Današnji svijet je okrutniji nego ikada...