PRAZNINA

Breme preteško a briga trista,

za mnom se vuku ko stonoga,

i svaka čupka, štipa , pritiska,

i duša mi hramlje, a boli noga.

I u nevreme me nemiri stisli,

i nekako sročim dva, tri stiha

u okvir od zlata, al bleda slika

i scenu mora drugi da smisli.

Bože, kako su mračni horizonti,

sve prostori straha i beznađa,

ko luda kazaljka od kompasa.

jarboli uzdignuti, a tone lađa.