Čovek koji je voleo pakete

 

Što ja volim da dobijam pakete! A vi, pa i vi sigurno, ko ih ne voli?!

To "vučem" još iz detinjstva, kao klinac… Posle rata, sve na "tačkice", kol'ko imaš, tol'ko dobiješ. Niko sit, ni bogat… Ee, al' to su bili UNRA, paketi! Spas za sve, kad vam kažem! A, tek u njima… pamet da ti se okrene!

Bile su dve vrste: jedni sa slatkišem (šećer i čokolada) al’, onda bi dobi’o manje brašna, griza, pirinča... I, oni drugi, bez čokolade, al' svega ostalog, kol'ko 'oćeš!

Uh, najviše sam vol’o kad me ćale povede da idemo po nji’!

Celu bogovetnu noć čekamo u redu (ja klinac u kratkim pantalonama), ciča zima, kiša… Jok!) Ništa to meni ne smeta, svaki čas izvirujem iz reda da vidim dokle smo došli. Pre toga, naravski, ceo dan molim kevu da nagovori matorog i uzme paket s čokoladom… kad dođemo na red, ćale ipak uzme onaj, s brašnom! Bude mi krivo tog časa, al’ nema veze, jedva čekam da dođemo kući i raspakujemo! Uh, što sam u tom uživ’o! Skupimo se svi oko stola, a ćale o’seče kanap, otvori ga i počne da vadi: crveni kačkavalj, pa žuti griz, pirinač beo k'o sneg, zrna mu k'o grašak… Sve to keva rasporedi, pa do sledećeg sledovanja krckamo, li grickamo…

Al', prođe i to, mislim na te, UNRA - pakete… Silno sam patio… nema više isčekivanja, neizvesnosti, smeđih kartonskih kutija, pa kad otvoriš…

Tek jednog dana, poštar don'o ćalu pismo od nekog rođaka iz Amerike. Povezali se preko Crvenog krsta, ćale mu pis'o kako teško živimo, da ima mene, klinca, i tako to… Pojma nisam im'o… Tek, stric, taj ćalov rođak, poče da nam šalje… šta mislite? Pakete! Pakete, čoveče!

Dođoše opet radosni dani, i vreme čekanja poštara svaki dan na kapiji.

"Ima li danas nešto?", pitam ga.

"Nema, biće sutra!", kaže on.

Sledećeg dana nam donese smeđi papir. Svi se uzmuvasmo, obukosmo na brzaka, pa trk u poštu. Bogo moj, kol'ki je to bio paket? Dah izgubi' dok ga onaj iza šaltera izvlači… Jedva sam ček'o da ga odnesemo kući.

A, šta je sve u njemu bilo!? “Ma, kakva UNRA, kakvi bakrači, ovo je paketina !", veli moj ćale i seče kanap sa crvenim razlivenim pečatom…

Iiii bre, šta je taj ćaletov rođak posl'o? Od kaputa, cipela, pa do hrane - i slane i slatke… ”A,ovo je supa u kesi!”, rek’o je ćale, ugledasmo i to čudo.

Opet sam bio presrećan: svakog meseca dobijali smo paket! Eee, to su bila vremena… al' posle nekol'ko godina, stric odape! Umre! Neko nam posl’o kartu: taj i taj čovek iznenada napusti ovaj svet, svu imovinu uzima država, američka, naravski… gotovo! Ništa, nema više paketa… Šta sad?

"Sad ćeš ti blago nama da se zaposliš, vi'š kol'ki si klipan izrast’o!" Da radiš i izdržavaš nas, hranu i lekove da nam kupuješ, oboje smo stari i bolešljikavi, a paketi, tom se “kolaču” ne nadaj više!", reče mi ćale.

Zaposlim se ja u gvožđaru. (Ćale mi naš'o pos'o.)

"Eto ti", veli, "paketa, inače si kukao za njima. Imaš ih kol'ko 'oćeš - mali, veliki, srednji… Ćuti i radi sve što ti poslovođa kaže…"

Ja, prezadovoljan, ispred, i oko mene opet oni! Ne smeta mi što nisu adresovani na mene, važno da su paketi! Svaki dan su stizali u velikim kamionima. Kad ih istovarim, a ja onda polako, s uživanjem, počnem da otvaram. Zanesem se s poslom pa nekad ostanem sve do mraka. Majstor samo trlja ruke i 'fali me, 'fali, ko god naiđe.

Jednog dana, u radnji se pojavi fino obučen gospodin.

"Vredan ti ovaj, je li pošten’", čujem ga kako govori majstoru. “E, baš mi takav treba! Sutra ga pošalji kod mene u direkciju. Rano!”

Odma' mi majstor reče da je to direktor firme i da mi je "upala kašika u med", što se posla tiče. Videću, mislim i gledam tužno u one moje neraspakovane pakete sa bravicama kleštima, i slavinama…

"Šefe, šta ću ja tamo raditi?", pitam mog majstora"

"Uuuu, ima da postaneš gospodin, nećeš više istovarivati pakete… Bićeš nabavljač, nabavljač! Znaš li tupane jedan, kakav je to pos'o?! Ajde, idi i pevaj, pevaj od sreće čoveče!

Uš'o ja u zgradu, a sve zastrveno, stepenice se bele, čist mermer! Neke fine gospođe kucaju na mašini… sve mirom miriše… Ja kod gazde, a on se jedva vidi iza velikog stola. Sedi u fotelji i posmatra me odozgo.

"Je li ti rekao majstor Jova da ćeš ovde biti nabavljač? Jeste, onda ovako: nabavljaćeš sve što je potrebno za reprezentaciju, ma nije važno da li razumeš šta to znači, slušaj kad ti govorim… Uostalom, dobićeš spisak, pa u radnju: (srce mi zadrhta kad reče SPISAK!) kafu, piće, sokove, i sve što bude potrebno, uostalom… Cico, preuzmi ga!"

Dođe jedna od onih finih gospođa i odvede me u sobu, u njoj, umesto zidova sve ormani… Dade mi spisak, kratko objasni šta, gde, kako i - ode!

Ja pravac u dućan:

"Sve što piše na ovoj 'artiji, spakujte u jedan veliki paket! Paket, jeste li me razumeli? Poslaćete ga na tu i tu adresu…"

Sutradan, dvojica uprtila kutiješinu, jedva je nose. Zatvorenu! Čim odoše, sednem na stolicu, ne mogu očima da verujem. OPET imam moj paket… svaki dan ću u nabavku, treba ovolike ormane napuniti… Sutradan, čim dođoh na pos'o, napravim još veći spisak… I tako redom, svaki dan. Onda sednem, pa polako vadim stvar, po stvar, prebrišem je, pa u orman. Čujem od one Cice da je direktor na seminaru. Fino, bar ću da ga iznenadim kad dođe. Svi ormani će biti puni, krcati,al' polako, treba uživati!

Prošlo desetak dana. Grunuše vrata, na njima direktor, crven k'o uzrela višnja! Onako veliki, od paketa nemož' d’ uđe.

"Šta je OVO?", ruknu na mene. "Jesi li ti lud? Ludaka, ludaka sam primio, pogledaj budalo! Računi, računi… za kafu, piće, konzerve, eksere, brave, šipke, čekiće, katance… Ko ti je dozvolio… ko ti je tražio… da li ti znaš gde si zaposlen čoveče, ti si nabavljač za reprezentaciju, a ovo nije gvožđara, ovo je Uprava za prihode, doveo si nas do propasti… do propasti! Da l’ si svestan šta uradi čoveče?! U zatvor, u zatvor moraš…"

I, strpa me tamo gde reče!

Evo me… sedim na krevetu i gledam nebo kroz prozorče. Ćale i keva, davno umrli, nikog nemam ni da me obiđe, a kamo li da mi pošalje… paket.

Ne žalim se! Ne mogu da kažem da mi je loše… Čim dođoh, dadoše mi