U SMIRAJU DANA

Volim ovo doba dana,
u predvječerju,
kod "Kruše"...
na obali...
sjedimo ja i moja udovica...
oko nas trčkaraju,
glavice crne i plave...
za njima majke,
guraju prazna kolica...
pred nama kamilica,
pokrivena u staklenoj čaši...
a sunce nam još uvijek,
grije lica...

gledam ga kako se
brdu prikrada...polako...
čekam da vidim dodir
i kako se s njim stapa...
a onda gledam u čamac,
što se ljulja u rumenilu
razlivenom u vodi...
i čekam... da ona,
moja udovica,
krišom obriše,
onaj sjaj iz oka,
što joj se sada,
niz obraz kotrlja...

Ispod brda,
kamen je od mramora
i na njemu njegovo ime...
i opet znam,
da joj nisam preko puta...
opet sam sama...
ona nije...