Jesu li sva moja
raskršća,
ostala iza mene...
ona raskršća...
kad moraš da staneš,
a putevi vode na sve strane...
i čekaš,
jer ne znaš kuda da kreneš...
onda te poj neke crne ptice,
odvede...
na puteljak,
gdje se gazi nogom bosom...
preko zara... preko trnja,
po stijenama...
i spotiče o kamenje...
poslije ništa ne osjećaš...
bol ni rane...
Jesu li sva moja
raskršća,
ostala iza mene?...
idem li putem prema kraju...
hoću li naći svoju livadu...
na tom putu do zvijezda?
mirisnu, cvjetnu...
raspjevanu...
šta ako je nađem?...
poslije neke junske noći,
nekog sunčanog jutra...
još mokru od jutarnje rose...
hoću li čuti zov,
neke ptice iz gnjezda?...
znam...
ovoga puta... prepoznaću...
skinuću svoje
sandale sa štiklom...
i proći kroz nju bosa...
da naberem margarete...
i bijele rade...
i s njima stignem...
do zvijezda...
juni 2003.g.