Ima misli što
me svojim rojem
Prosto slete ne znajući čemu
Ja zastajem pred tim istim brojem
Tražeć neku utjehu u njemu
Divim ti se što
stameno stojiš
Ispod zvijezda što smrknuše lica
Nema jedne, a nju ipak brojiš
Tugujući ko ranjena ptica
Još podižeš polomljeno
krilo
A jednim teško je u visine
Gdje počiva ono što je bilo
Pod težinom valova sudbine
Ne znam zašto
ali mi se čini
Da u tvojim očima od sjaja
Vidim stazu negdje u dubini
Popločanu bolom uzdisaja
Oprosti što postadoh
dio
Tvoje suze koja vječno plače
I naš život slučajno je sreo
Na stazama od bola i drače
Znam i tebi,
još koliko tebi
Život snova u pepeo sasu
I koliko cvijetova ti prebi
Sve u jednom nenadanom času
Uskoro će lišće
kao baker
Tužno zemlji opasti sa grana
Ja bih htjela za tebe majko
Puno sreće i bezbrižnih dana
I ako maker malo
može
Mirnog sna u noći kad zaspiš
O, molim te iz visina Bože
Polen zvijezda na obraz da joj raspeš
Da sanjaš do
svitanja snenog
Bosioke što će zorom nići
I da do srca tvoga
Nikad neće rana ljuta stići
Želim ti neku
sudbu bolju
Žiška neke nove nade
Sad bi suzu skotrljala u solju
Tužan uzdah srcu mi se krade
Ja bih da nekako
mogu
Tvojih rana bolovala pola
Što smo majko skrivile Bogu
Da nas prate samo časi bola
Kad od tebe odem ko sjena
Sa tugom ćeš ostati u kutu
Nad gomilom uspomena
Prikupljenih na životnom putu
Ne zamjeri što
ponovo snivam
Davne snove što ih život zbrisa
U tom društvu ipak daleka bivam
U tom vazduhu prokletih mirisa
Da te nije još
samlja bi bila
Pod tim suncem cinizma i laži
Gdje put mi se istini skrio
Koju pjesnik poput mene traži
Ali nemoj, nikom
nemoj reći
Što ti život poruši i uze
Kada ruke raširiš ka sreći
Pusti vjetar neka nosi suze
I prešuti da
s tobom sam plakala
Nad tim slikama blistavim i svetim
Opet skoro navratiću tako
U trenutku kad se tebe majko sjetim
Mnogo bih ti
lijepog još reći htjela
Ali misao da ćeš jednom otići bez spasa
Tad riječi u grču stanu
Tog ću trena vječno ostati bez glasa.