TIŠINA

Tišina i ja, moja verna druga
Brojimo sve provedene sate
Davno okrenutog peščanog sata
Koji lagano otiče
U vreme
Koje nepovratno teče.

Po neka zakasnela kišna kap
Umorno zakuca na prozor
Prene me iz mrtvila sivog
I onda brzo sklizne uplašena
Od lica bola iskrivljenog.

I opet ostanem sam, sa tišinom svojom
Tišinom koja me nežno teši
Koja me se ne boji
Koja sve moje trenutke oboji u mrak
Taman, neprobojan, siguran...

Skamenjenim pogledom gledam
Kako pesak nečujno klizi iz sata
Moja vrata života se zatvraju sve više
Bez straha čekam svoj kraj
Jer i kad ne bude me više
Neću ostati sam

Umreću sa tišinom, zaboravljen od svih
Spokojan...