UMORMA SAM

Umorna sam od čekanja kad ćeš doći, kad ću čuti tvoj glas, kad ćeš me obradovati osmehom… umorna sam već od tog dugog čekanja… od čekanja mislima...

Umorna sam i od svih ovih ispisanih i neispisanih reči, koje možda nikada neće stići do tebe, umorna sam od misli o tebi... od strepnje, od čežnje...
Umorna sam čak i od svog lika u ogledalu, kada se ujutru probudim posle mrvice sna… jer to više nisam ja, to je neki drugi lik, neka druga žena koju ja više ne poznajem, strana, zamagljenih očiju, s jednom velikom borom na čelu, izbledela lika, sa tamnim podočnjacima, bez osmeha, umorna... čak mi je i koza umorna, i duša...

Umorna sam od svih neprospavanih noći, od nemirnog mi srca, i neusnulog sna.
Umorna sam od tvojih laži, od toga da se pretvaram kako ih nisam primetila, umorna sam da zatvaram oči pred istinom u nadi da si to shvatio, umorna sam nadajući se da ćeš jednoga dana uvideti koliko grešiš, od tvojih egoističnih postupaka, od mrzovoljnih pogleda, od tvoje nervoze samo zato što zelim makar na tren da te vidim... o kako sam umorna od svega toga…

Umorna sam od čekanja na tvoj poziv, makar jedan, da osetim onaj drhtaj kad ti čujem glas, i kako se tada sve u meni topi od puste mi želje... pa osećam kako me čak i glas tvoj grli i tvoje reči postaju najlepša pesma, muzika za moju dušu…
Ničega toga nema i ja ništa više ne tražim, samo me pusti da se malo odmorim, jer tako sam umorna... čak i od mojih snova, od pesama, od meseca i sunca... od dana i noći bez tebe.
Želim samo da sam sama… umorna sam… nemam više snage ni da se krećem.. pusti me da se malo odmorim… umorna sam od ove tuge koja me ubija čekajući noćima dugim, čekajući… čekajući, ja ni sama več više ne znam šta... molim te, pusti me samo malo da se odmorim... samo malo da se odmorim...