SAN O SLOBODI

Krevet. Jutro. Kroz prozor se vidi nebo. Zvučalo bi idilično, ali svi znamo taj osećaj – sve je idilično, a onda se setiš da moraš da ustaneš.

''Još jedan dan, dosadan. Još jedanput ću od početka staviti masku na lice u pokvarenom, dvoličnom svetu koji će ponovo pokušati da me uguši.''

Tako kaže naša junakinja, i ustaje. Slatka je, je l' da? Znam da volite slatke male. Mala se oblači i izlazi iz stana. Silazi niz sumorne stepenice. Evo je na ulici.

''Sve su ulice iste. Sve su sive. Gde god se okreneš, vidiš jedne iste sumorne perspektive.''

Lepa zapažanja, zar ne? Pametna je ta mala.

''Svi su ljudi isti, kao što su isti svi brojevi. Kao što su ista sva slova. Nikad niko nije uspeo da se uzdigne iznad toga.''

Spremite se za naglu promenu kadra. Seoska kuća, stara i zapuštena. Tipična ruralna sredina u fazi raspada. Naša devojčica stoji pored kuće.

''Imam samo jedan jedini san, jedan jedini cilj: da ostvarim, kako je god to moguće, slobodu za sebe. Da budem ono što jesam.''

Zatim prolazi između kuća i skreće na livadu.

''Pošla sam ovde da zbacim dvoličnost, priučene manire, lažno znanje i sve ostalo što mi je ugrađeno. Hoću da ukinem obaveze i pravila.''

Dolazi do neke bare. I... Počinje da se skida? Priznajte da ste to želeli da čujete. Lepa je, zar ne? Ima lep ten, onako kao da je malo zagorela na plaži. Lepa leđa. I veliko dupe. Mislim, baš veliko. Možda vi to i ne volite, ali šta mogu, ova mala ipak nije manekenka. Vidi je, skinula se skroz gola. Kako je perverzna. Ulazi u baru. Sve dublje i dublje. Kako je voda prljava. Kladim se da ima i žaba. Izgleda da nju to baš briga. Najzad izlazi iz vode, naravno sva isprljana. Hoda polako po travi.

Zatim je legla da se osuši na suncu.

''Moj san je upravo to. Da uživam. Da uživam u ovome što sam ja sama, i u onome što je oko mene, bez ikakvih obaveza prema bilo čemu. I to ovde i ostavrujem. Apsoluna sloboda. Nema dvoličnosti. Nema pretvaranja. Nema maski. Mogu da budem ono što jesam. Mogu da uživam.''

Sigurno joj je lepo da leži tako na suncu. Kladim se da biste želeli da ste pored nje. Tada se na drugoj strani livade ukazuje neki tip u dugačkom mantilu. Liči na mene. Štaviše, isti ja. Približava se našoj junakinji.

- Apsolutna sloboda, a?

Ona je potvrdila klimanjem glavom.

- Cool – rekao je tip. I otišao. Mala i dalje leži.

''Sve ovo je tako lepo. Konačno nadomak svog ideala.''

Ustaje i gleda u Sunce i brda. Počinje da duva vetar.

''Ovaj vetar donosi miris nekih drevnih brda, nečeg zaboravljenog. Nečeg iskonskog.''

''Treba da pođem ka tim brdima. Za vetrom. U avanturu. To treba da bude avantura odlaženja dalje, spoznaje same sebe.''

I polazi za tim vetrom, ka brdima. Naravno, gola. Šta biste dali da možete takvu malu da upoznate, a?

''Ta avantura je moguća. Moguće je završiti i biti svoj, ali samo ako postoji apsolutna sloboda.''

Prolazi po nekim uskim stazama, pored stare vodenice, pored velikog drveća i nekog potoka.

Stigla je na brdo. Stoji i gleda. Raširila je ruke.

''Potpuna sloboda. Mogućnost da se ode bilo gde. Potpuna lepota.''

Seda na jedan visoki kamen i gleda u daljine.

''Avantura je neverovatna, a tek je počela. Baš je onakva kakvu želim.''

I dalje sedi na onom kamenu.

- Dosta je – rekla je okrenuvši se pozadi.

Klinac je isključio kameru i sklonio je sa stativa. Klinja je sve vreme išao sa njom i snimao je? Ko bi rekao. To ni ja nisam očekivao.

- Dobro je ispalo – rekao je dečak.

Kakva ekipa, desetogodišnji Spilberg i seksi-zvezdica na granici punoletstva.

- Zadovoljna sam – rekla je ona. –Nastavićemo kasnije.

Zatim mu je pokazivala gde će sminati kasnije i kako da postavi kameru. U tom trenutku iz žbunja su naišla neka tri huligana, neki klasični džiberi, sigurno znate gomilu takvih.

- Snimate pornić? – pitao je jedan od njih.

Mala je pokrila rukama sisice i ostale neprikladne delove tela. Sad se stidi. Hehe, malopre nije bila takva.

- Haaajde, skloni ruke, pokaži nam – rekao je drugi huligan.

- Pokaži nam sve – rekao je treći.

- Nemoj da se bojiš – dodao je drugi.

Treći je predložio da je odvuku u žbunje i da je siluju. Drugi je rekao da je ružna.

- Ovo što vidite – progovorila je mala - To nije onako kako vi mislite.

- Znam – rekao je prvi huligan – Čuo sam šta si malopre pričala, nešto o apsolutnoj slobodi. To su sve gluposti, znaš?

- Nije tačno – usprotivila se mala bezobraznica. – Vi to ne razumete.

- Jaka ti je filozofija o slobodi. Izvodiš perverzije pred kamerom – odgovorio je huligan. – A ovaj mali, ko ti je to?

-To je moj brat od tetke.

- I gde je njegova sloboda u svemu ovome? Teraš ga da te snima.

- Nije tačno – rekla je devojka. –Mi ne radimo zajedno. Ovo je samo moja priča.

- Ne seri – rekao je treći huligan. Zatim je pucnuo prstima. – Da vam sada ja pokažem svoju slobodu.

Odjednom, drveće i trava počinju da gube oblik i preobražavaju se u zgrade i ulice. I, koje iznenađenje, evo nas u gradu. A mala i dalje gola kao od majke rođena, sram je bilo. Neki tipovi je vide.

- Mala, šta želiš? – deru se. – Dođi kod nas.

A zatim kreću ka njoj. Ali, tu su ona tri huligana. Kreću da provociraju ove tipove. Toj bagri ne treba puno. Započinje tuča. Naša devojčica već beži kroz sporednu ulicu.

- Hej, mala, gledaj šta je sloboda, sloboda šibanja! – izdrao se jedan od huligana.

Ona se okrenula da vidi. U tom trenutku neko zamahuje sekirom i razbija glavu huliganu koji joj se obratio. Mala vrišti i beži niz ulicu. Ipak je ovo previše hardkor za jednu slatku klinku. Neki od tipova su primetili na koju stranu je otišla i jurnuli su za njom. Mala trči kroz gradski lavirint, kroz one uske ulice gde je sve zatrpano đubretom i smrdi na mokraću. Tada je neko uhvati za ruku – nekakav mali meda, plišan a kao živ – i povuče je u neku rupu.

- Ćuti – rekao je meda dok je zatvarao vrata.

Ispred su protrčavali huligani. Kad su se koraci udaljili, meda je provirio kroz vrata. Napolju nije bilo nikog.

- Idem da potražim tvog brata – rekao je mali plišanko. –Ti sačekaj ovde. Nemoj da izlaziš, napolju nije bezbedno.

Mala se sklupčala u ćošku prostorije. Kako je bila slatka onako gola, zgrčena i uplašena, stvarno mi je krivo što nisam bio tamo. Ili bar da je bio onaj tip što liči na mene. I vi biste to voleli, je l' da? I tako, mala je sedela i čekala, a meda se nije vraćao. Posle nekog vremena, izvirila je napolje. Na đubretu je stajala neka stara prljava haljinica. Mala je uzima i oblači, na veliku žalost svih nas. Zatim kreće da potraži svoje prijatelje.

Išla je tako po prljavim ulicama, ali nije našla nikog. Malo dalje, održavale su se demonstracije. Demonstranti nose parole na kojima piše da hoće slobodu: političku, nacionalnu, versku. Deru se protiv neke vlasti.

Tada odnekud izlazi neki tip, iz neke sporedne ulice. Neverovatno, pa to je ponovo onaj isti tip koji je bio na livadi, onaj što liči na mene. Nemam pojma šta on traži ovde, ali kad već liči na mene, drago mi je što je tu.

On staje pred rulju,

- Vi tražite slobodu – kaže im. – Tražite nacionalnu, političku i ostale, a nemate ni svoju ličnu. Pogledajte se, eksploatisani ste i potlačeni, radite u fabrikama, vi ste robovi industrije. Nemate ništa osim svog imena i prezimena. Imate jedva da se prehranite. A zahtevate neke više slobode i neke ideale koje vam je neko utuvio u glave. A taj neko su isti oni koji vas eksploatišu, oni izmišljaju ciljeve za koje vi mislite da se borite, a ne znate ni šta znače, i na kraju rezultate te borbe opet uzimaju vaši eksploatatori.

Rulja se koleba. Rulja je glupa, ne treba im puno. Već se slažu sa tipom. Deru se na one koji su ih nagovorili na demonstracije. Svađaju se međusobno. Toj bagri ne treba puno. Izbija tuča. Naša mala je sve to posmatrala iz prikrajka, i sad kreće za onim tipom, onim što liči na mene. Da bih izbegao stalno da ponavljam to da liči na mene, u nastavku priče poistovetiću se sa njim. Dakle, mala je krenula za mnom. Primetio sam da me doziva.

- Da li vi tražite isto što i ja? – pitala je. – Da li tražite apsolutnu slobodu?

- Svako traži apsloutnu slobodu.

- Ali, da li vi doživljavate apsolutnu slobodu slično kao i ja?

- Svako doživljava apsolutnu slobodu slično, samo se kod svakog drugačije manifestuje.

Htela je da me pita još nešto, ali sam se izgubio u masi. Okolo je bila tuča. Približavali su se našoj junakinji. Ona počinje da beži. Trči kroz ulicu. Na jednoj krivini vidi svog brata.

- Dobro je što sam te našla – kaže mu dok ga odvlači odatle.

Ponovo smo u selu. Priroda. I bolje što je tako, ovo u gradu već je postalo naporno. Evo i naše devojčice sa malim burazerom.

''Dosta mi je grada. Dosta mi je glupaka i njihovih bezveznih ideologija i filozofija.''

Morate priznati da je mala u ovome u pravu.

- Treba da nastavimo sa snimanjem – rekla je, i počela da se skida. Zbacila je sa sebe onu prljavu haljinicu i ostala skroz gola. Najzad ponovo golotinja, slažete se? Klinac je buljio u nju.

- Šta ti je? – rekla je. – Kao da me nikad nisi video golu.

Mali ju je naravno mnogo puta gledao golu, ali moguće da je tek sada skapirao pičku. Svejedno, krenuli su da nameste kameru.

''Sloboda. Dostižem slobodu. Moj san je na pragu.''

Snimaju. Složićete se sa mnom da mala zaista ima talenta i za režiju i za glumu. Gleda u oblake. Kakva tišina. Tada, iza žbunja se pojavljuje onaj mali meda.

- Šta misliš, koliko može da traje ta tvoja sloboda? – pita meda našu lepoticu.

- Sada kada sam pobegla od svega, kada mogu da osećam sebe, kada mogu da budem ono što jesam, ništa ne može da zaustavi to osećanje slobode.

- A da li osećaš granice slobode, dokle možeš da ideš? – pitao je plišani.

- Ništa me ne može zaustaviti. Sada više ne postoje granice. Sada postoji samo avantura.

Meda je otišao. Naša nestašna guzata junakinja sedi na kamenu.

''Sada nema ničega da me sputa. Moj duh je slobodan kao ptica. Nema ničega što bi moglo da me odvuče. Ništa ne može da me skrene sa toga. Ja sama sam sada avantura, ja sama sam sada sloboda.''

''Moja sloboda je sada nezaustavljiva. Ja sam nezaustavljiva. Avantura tek sada počinje.''

I znam da će zvučati kao ironija što prekidam priču baš sada kada ona dostiže slobodu i kreće u avanturu, ali verujte da mi to nije namera. Ja ni u kom slučaju ne želim da sputavam slobodu naše junakinje koja mi je u međuvremenu baš prirasla za srce. Ali, jednostavno, dok ovo pišem već je prošla ponoć, i jako sam umoran. Tako da ćemo priču morati da završimo ovde. Pozdrav svim čitaocima.