SEOSKI PUT

 

To je taj san.

Ruke na volanu. Očigledno je u pitanju neki luksuzni automobil. Gledam kroz šoferšajbnu. Vozim automobil nekim uskim putem. Točkovi odskaču na napuklom asfaltu i odbacuju kamenčiće koji udaraju u obližnje ograde, odbijaju se o kamenje i oborena debla naslonjena na stare zidove pored puta. Spustam automobil do nečega što liči na mali seoski trg. Nekoliko puteva tu se ukrštaju. Sa leve strane je jedno veliko, oboreno deblo na kome grupa seljaka sedi i puši. Gledaju radoznalo u moj auto, ali to me ne zabrinjava, skrećem desno, auto se ljulja, na razrovanom putu, i nastavljam dalje. Sledeći deo puta vodi kroz selo, uskom vijigavom stazom između kuća, i tada konačno stižem. Zaustavljam kola u dvorištu u kome dominira kuća, ni stara, ni nova, dosta velika. Ulazim u kuću. Penjem se na sprat. Tamo su sobe, kreveti, terasa, i sve to deluje tako prokleto poznato. Izlazim na terasu i odatle se pruža pogled niz dolinu, kilometrima unaokolo. Znam zašto sam tu : trebalo bi nešto da potražim. Trebalo bi to da potražim, ali moram prvo da se odmorim. Ležem na krevet.

Zaspao sam.

I opet, to je taj san.

Ruke na volanu. Gledam kroz šoferšajbnu. Vidim uski seoski put.