* * *

Prljave kapi crne vode niz crne zidove. Crni plafon na tankim nogama starog ormana. Crni vazduh zamakao u mračnom ćošku. Usijanje kroz rešetke negde na plafonu, negde spolja, sa ulice.

Razbacano đubre na prljavom stolu. Stara zavesa kao zmija savijena na podu. Od zida do zida, od đubreta, do jednog, drugog. Sedim na podu, naslonjen na zid.

Rešetke prozora naspram crnog zida mog pogleda. Tračak ulice kroz proreze na zidu. Prokleti glas. Prokleti motor.

Opet sam na prozoru. Stare novine kroz zacrnjeno staklo. Magarci, majmuni, svinje. Strašan svinjac kroz zacrnjene rešetke, na ulicama gneva. Zar ne može malo tišine? Prokleti pacovi promiču kao koraci smrti niz tužnu ulicu. I još jednom motor zastarelih mašina i dim je još jednom ušao kroz prozor.

Požar na ulici. Ulice smrti. Požar dopire kroz prozor.

Već sat pokazuje ponoć i davno je nestalo sunce sa crnog horizonta. I opet stojim na prozoru. Promakla je još jedna mržnja. Ne čuje se ni muzika. Sada, već je jača. Degradiran sam i glup, pojačajte je više da utišam tok nemirnih misli.

I već je davno prošla ponoć. Mrak u sobi po razbacanim hartijama. Sijalica iz obližnje kafane kao šareni mesec. Progutana soba i progutan sam i sam.

Napolju bruji jaka mašina. Šta je to, džip? Da, tako je. Zaori po asfaltu i razori ga. Pa tako je, zašto ne bi, to su uradili i tenkovi devedesetdruge kad su pošli kroz Beograd ka zapadu. Pa, zašto ne bi, i svi vi. Izlaze pijanci iz kafane. Noćas svako ima moć. Dobro došli u dekadenciju, svi vi pametni, glupi, i oni treći. Kažete, jedan sam od vas? Ne bih rekao.

Pet je ujutru i još ne sviće. Ne, zašto bi, neka potraje mrak. Eto, ode negde i onaj deda. Seo je u svoj ‘’Opel Kadet’’, i ode. Tražiš plena? Ja ne. Šest je skoro u mračnoj ulici. Plavi ‘’Jugo’’. Muzika ječi iz slabih zvučnika. Za mene dovoljno. Vraćaju se nazad, izaslanici pakla. Pravo, pa u ulaz. A zašto i ne bi, bar je noć stvorena za ljude. Vidi i to sve, slika raja. Malo alkohola i droge na putu do katarze? Svakako.

Juče ste pokucali na vrata. ''Očisti nam ulaz.'' Naravno, hoću. Samo vi čekajte na mene. Počistićete sami svoje đubre svojim čistim rukama.

Još droge, malo više alkohola, još orgija posle noći u kafani, za bolju katarzu. Čovek treba da bude slobodan, slobodouman. Tako ste rekli. Pročitaćete ujutru svoju knjigu, i knjigu više, i dve, tri, a onda ćete mi prodati svoju filozofiju. Grickate, možda, svoga Mocarta, na terasi snobovskog kafića? Reći ćete mi sutra o svojoj Bibliji i da je tako rekao još Platon i Eshil. Jedite sami svog Eshila i Platona. Kažete, jedan sam od vas? Ne bih rekao.

Ja sam glup.

Pa, ne može svako biti čovek XXI veka.

Svanulo je i posiveli golub stoji na prozoru. Posiveli golub sa svojim mrvicama. Bacićete koju i meni? Zahvaljujem unapred.

Ulice bede. Prokleti golub. Ranije su zimi, kada bi se zaledio Dunav, dolazili galebovi na krov samoposluge. Gledao sam ih sa prozora Doma zdravlja. Nešto ih više nema. Ma, kome trebaju. Kome trebaju galebovi na ulicama lepog sveta.

Volite galebove? Kažete, ljubav? Voli bližnjeg svog? Nemam ništa protiv. Vi mene volite, a ja ću vas da mrzim.

Počinje luda trka. Red u opštini, red u prodavnici, u bolnici. Poređali su se ljudi već. Ljudi u redu. Sve je u redu. Bio sam i ja juče u redu. Čekao sam vaš red danima, i nisam ga dočekao. Ponižen i uvređen, vratio sam se nazad u crnu sobu.

Trebalo bi nešto da pojedem. Eno, na stolu, nešto što bi moglo. Šta je to, hleb? Mačka na prozoru, crna kao noć. Mačka prelazi put celom svetu. Po toj ulici po kojoj je prešla ta mačka biće do večeri prošlo još stotine ljudi. Prokleti crni mačor, doneo je ovom svetu nesreću.

Dođi, druže, evo ti.

I dam mu onaj stari hleb.

Kažete, jedan od vas nisam?

Pa, dobro.

Još jedno usijanje na ulici mržnje. Popodne je već. Zašto ne popusti? Osećam ih već kao da su u blizini. Usijani motor, užarena cev, istopljeni pajser u ruci ludaka. Užarena flaša, pivo sa promaje, užareno telo na vrućem asfaltu. Reke krvi niz ulicu. Reke krvi u usijanju niz ulicu, kao potok.

Još malo, i sve će biti gotovo. Još malo i kraj. Kroz mračno usijanje kroz radnički kvart, reke krvi, reke mržnje. Još malo i gotovo. Još malo, i da nestanem. Hajde, ne mogu više da čekam. Sekunda, minut, godina. Godina, minut, sekunda, mrlja krvi na asfaltu.

A onda.

Kiša.

Potok vode teče niz ulicu. Kiša sa neba. Kiša je oprala đubre sa ulice, obrisala reke krvi. Usijanje je nestalo zajedno sa ludilom. Nema više nikog na ulicama.

Kiša i dalje. Već od kapi koje udaraju u ivice trotoara grad svetli u odsjaju uličnih sijalica. Kiša je oterala sve propalice, sve pijanice, sve dekadentne i degradirane, sav talog, svako crnilo. Sve je nestalo. I sve samo zahvaljući kiši. Pa, zar je tako malo bilo potrebno?

Još malo kiše, i sve je prošlo. Noć oslobođenja. Kiša u mraku za slobodu. Za rešenje od svih groznih, svega prljavog, svega sivog. Sve je otišlo zajedno sa potocima niz ulicu.

Možda i nisu nestali, možda su i dalje tu, ali ne zanima me. Noćas ima ledenih kapi za noć smirenja. Za noć oslobođenja. Nisam napravio kompromis. Izdržao sam do kraja, do početka kiše. I onda do sledeće kiše, i opet, ali izdržao sam. Bez kompromisa. Bez njihovog lažnog morala, lažnog znanja, bez laži i potpadanja pod mašineriju. Ili nisam? Ili sam degradiran kao i svako drugi, ili sam još gori od loših i samo sam njihov odraz?

Ne znam i ne zanima me. Noćas je kiša. Odnela je sve sa ulica i grad izgleda na mesečini kao čelična planeta obučena u neonske lampe. Noćas, to je jedino što je bitno.