VAŠAR IZ DEČAŠTVA

 

Nisam imao s kim da posetim vašar. Znao sam da bi bilo mu·no oti·i sam, neprestano bih mislio kako bi bilo divno da je pored mene još neko, pa da zajedno prime·ujemo i komentarišemo stvari.

Ulicama je proteklog dana krstario kombi i preko zvu·nika na krovu obaveštavao ljude o gostuju·em vašaru. Istr·avao sam iz ku·e svaki put kada bih za·uo grub, zar·ao glas ·oveka koji je najavljivao vašar. Vozilo, oblepljeno plakatima, sporo bi promicalo. Do·ekao bih ga na prilazu svoje ku·e i pogledom ispratio sve dok ne bi nestalo iza ·oška.

"Sigurno da nije u pitanju obi·an vašar, prodaja igra·kica i medenih ·erdana. Ima tu još ne·ega, ose·a se to u vazduhu."

Šrafcigerom sam obio plasti·nu kasicu u koju sam prethodne mesece skladištio nov·i·e. Pošteno su mi otežali džepovi bermuda. Bilo je još potrebno prona· partnera za odlazak. ·nilo se da ovoga leta niko nije bio u gradu. Svi su otputovali nekuda na odmor. Prisetio sam se Mirka, slabunjavog de·ka sa nao·rima, iz susedne ulice, ali njega nisam odmah uzeo u razmatranje. Zatim sam ga uzeo u razmatranje.

Nedeljom popodne, ·esto sam igrao fudbal sa njim na travi ispred zgrade naše mesne zajednice. Mirko i nije bio neko spektakularno društvo, uvek je brinuo zbog ne·ega. Ipak, on gotovo sigurno nije bio otišao na more.

Ponekad smo ga zvali Gazirani Mirko. Nekome od nas jednom je ispri·ao kako ga je majka navukla na gazirane sokove. Svakoga dana nakon ru·ka, mama i on ostajali bi u trpezariji i nalivali se ·asama soka. Otac nije imao pojma o toj njihovoj strasti. Mirko je priznao da se ose·ao veoma krivim kada bi bez maminog znanja uzimao soka (mogu·e je da je ta nelagodnost ukus soka ·inila mnogo boljim). Mama je flaše sa sokom smeštala po skrovitim mestima u ostavi iako tu ·injenicu nikada nije priznala. "Zašto tako misliš, dušo? Pa mogao si da je uzmeš, boca je bila na dnu džaka sa še·erom.”

Jednom prilikom kada smo se iznureni vra·ali s fudbala Mirko mi je saopštio kako njegovi roditelji naporno rade da bi njemu obezbedili lagodnu budu·nost."

“Ubijaju se od posla, da znaš. Žele da izbegnu neizvesnost sutrašnjice.” Zaklimao je glavom, potvr·uju·i. “Moj ·ale je direktor u jednoj veoma ozbiljnoj firmi. Rinta od jutra do mraka, a kad do·e ku·i bude nervozan i dere sa na majku i mene. A sve to zbog sigurne sutrašnjosti, zbog mene." Tada sam se kona·no uverio u nepostojanje izgleda da je Mirko normalna osoba.

Izvukao sam pra·ku ispod dušeka kreveta i strpao je pod majicu. Javio sam se mami i izašao na ulicu. Otr·ao sam do ku·e u kojoj je živeo Mirko. Nisam bio posebno zadovoljan što ·u popodne provesti sa njim, ali nije bilo loše imati nekoga iza le·a. Raznolik svet se motao po vašarima, a naro·ito danas je moglo do·i do uzbu·enja. Nešto me je neprestano opominjalo na to.

Pozvonio sam. Namestio sam obe·avaju·i osmeh u slu·aju da se njegova majka pojavi na ulazu.

"Dobar dan, teta Miro. Je li tu Mirko?"

"U·i, sine. Mirko je u svojoj sobi, u·i. Nemoj dugo."

Oprezno sam otvorio vrata njegove sobe i zatekao ga nad knjigom. Bio je zamišljen. Krenuo sam ka njemu idu·i na prstima, hteo sam da ga uplašim. Hitro sam sko·io ka njemu i zgrabio ga za ramena. Nije se ni pomakao.

"Šta ti ovde radiš?", zapitao je nepodigavši pogled.

"Šta, video si me u staklu?" Pokazao sam na prozor. "Pa je li mogu·e da i sada u·iš?" Smestio sam dupe na radni sto za kojim je sedeo.

Mirko otvori knjigu po sredini i ja ugledah strip. "Ma ko u·i, jebem ti u·enje. Oni samo misle da se ja ·itavog leta otkidam od knjige, ali ne. Ima još gomila stripova koje treba pro·itati. Još kako." Pogledao me je odlu·no. Nije to bio onaj de·ak koga sam poznavao.

"Znaš gde idemo? Na vašar. ‘Ajde, spremaj se." Ustao sam i odmakao se od stola. "Obavezno ponesi onu tvoju metalnu pra·ku."

"Ti si lud! To je neizvodljivo, mama je u ku·i."

"Znaš, za trenutak sam pomislio da si se promenio. Stvarno. Ali nisi, tvoji te i dalje jebu kao prasicu. Mozda i više nego pre."

"Ma o’ladi. Ovaj strip je odli·an, jesi li ga ·itao?" Pokazao mi je naslov. Bio je to odli·an strip.

"To sranje ·itaš? Nekoliko trenutaka sam ga posmatrao. "Ajde, idemo."

"Ako me majka uhvati, najeb’o sam k’o žuti. Ne mogu.”

Otkora·ao sam do velike police sa knjigama. “Vidi, Mirko, ako ti sada ne budeš otišao sa mnom na taj vašar, desi·e se neke vrlo ružne stvari. ‘O·eš da te prebijem sada, pa da te mama na·e pod stolom s krvavom njuškom? ‘Ajmo lepo na vašar, super ·emo se provesti, obe·avam!"

Mirko je ·utao. Gledao sam u njegova uska le·a kako blago podrhtavaju iza naslona stolice.

"A šta misliš da svi saznaju da si u·io i preko raspusta? Debelo te izbegavaju i sada, zamisli tek kad bi’ im rekao. Hm?"

“Ali vidiš da ne u·im!” U·utao je. Onda je ustao. “Mora·emo kroz prozor. Majka ne sme saznati da me nema. Možda se ·udo dogodi pa ne u·e u sobu dok ne do·em.” Razmakao je zavese i povukao u stranu ru·ice na prozoru. "Samo tiho, molim te."

"To je sportski duh! Bi·e nam sjajno.” Popeo sam se na njegov radni sto i zgazio patikom udžbenik iz fizike. Prošao sam kroz prozor, a za mnom i Mirko.

Zaputili smo se ka izlazu iz grada. Na poljani, pored druma na izlazu iz grada bio je smešten vašar. Išli smo ulicama i ·utali. Postajalo mi je dosadno pa sam rekao: “Jutros sam obrijao miška. I muda, sve lepo. Znaš kako sam sada tamo dole gladak i nežan. Uzeo sam ·aletov brija·. Ve·eras ima da prelazi licem onim ·ime sam ja vršljao po mišku.” Mirko se nije oglašavao.

"Je l’ imaš ti ribu? Meni moja puši svakodnevno. Zato sam se i obrijao, zbog nje. Sada je veoma zahvalna, ne zaglavi joj se dlaka izme·u zuba."

"A ko je ta devoj·ica?"

"Nije bitno, neka mala fufica. Bitno je da ga lula svakoga dana, zar ne?"

"Ti nemas devoj·icu!"

Nisam verovao da je to izašlo iz usta Gaziranog Mirka. "Je l’ znaš da mogu da te sameljem?"

"Znam, ali ti nemaš devoj·icu."

"Uskoro ·u imati, to je izvesno." Ose·ao sam da mi nije verovao. "Krut si kao dignuta kita. Uvek si zabrinut zbog ne·ega i krut kao dignuta kita."

Ose·ao sam se bezvezno. Znao sam da to nije istina: Mirko toga dana nikako nije bio zabrinut niti krut, naprotiv. Bio je samo ·udan.

Zastao je i okrenuo se ka meni. "Dva su razloga. Jedan verovatno znaš: ispijanje sokova sa majkom, ocu iza le·a. To mi zadaje mnogo brige.” Nije produžio.

"Nastavi", ohrabrio sam ga.

"Ponekad, no·u, budim se sa jakim bolom u stomaku. Odem na ·olju i dobro se istovarim. I to je dobro. Ali onda mi se dijafragma podigne i ja dobijem napad. Tada veoma teško dišem. Osetim se tako bedno. Ali i nekako specijalno, kao da sam izabran. Svi u ku·i blaženo spavaju dok ja doživljavam nešto što oni ni ne slute. Kao da sam mu·en, kako bi njima, mojoj porodici, bilo dobro."

Nisam znao šta da mislim. Verovao sam da je ovom pri·om želeo da izvu·e milost kako ga više ne bih napastvovao. “Ako sam u pravu, razbi·u ga kao zve·ku", pomislih.

Krenuli smo. Kora·ali smo jedno pored drugog i do vašara nismo više progovorili.

Prošli smo kraj poslednje stra·are na kraju grada. Sa tog mesta mogle su se videti vašarske tezge. Neobi·no sam se uzbudio, ali sam to prikrio. Gazirani sigurno nije bio osetio ono strujanje u zraku za koje sam verovao da je u vezi sa dolaze·im vašarom. Nisam želeo da ispadnem magarac ukoliko se ništa neobi·no danas ne dogodi.

Pošli smo poljanom. Ispred nogu nam proma·e jedan miš, te ja izvukoh pra·ku. Nisam video kuda je šmugnuo, ali ipak snažno nategnuh jedan kamen·i· i opalih ka nekom žbunu kao da sam znao da se tu miš zavukao.

"Taj više majku ne·e gledati! Hm?" Izgovorio sam to prili·no neubedljivo.

“Ja nešto nisam tako siguran. Ali može biti.” Mirko zaista više nije nalikovao sebi, nije bio onaj Gazirani.

Zašli smo kroz prvu ulicu sazdanu od tezgi. One bogatijih trgovaca imale su trem. Nudili su se doma·i tvrdi bomboni, raznobojni komadi želea ·iji ukus nije bio mnogo sli·an želeu iz radnje. Slatkiši su bili smešteni u drvene pretince na tezgi. Gojazni supružnici stajali su iza tezgi u belim mantilima i osmehivali se. Poneko od njih ohrabrio bi nas da probamo koji slatkiš iz njihove ponude.

Vašar se sastojao od pet dugih linija tezgi, ·etiri ulice. U centru vašarskog prostora bilo je podignuto nekoliko manjih šatri i jedna velika, a tu je bila i ·istina s ringišpilom. Kupio sam kesicu mešanih bombona i mi krenusmo ka središtu. Usput, zastali smo pred nekom ženom koja je prodavala ·udotvorne amulete. Odmerila nas je o·ima ogromnih zenica. Bilo je to nelagodno pa smo produžili. A onda nai·osmo do podru·ja ispunjenog štandovima za igru.

Na jednom mestu brka sa okruglim stomakom hvalio je svoju igru na sre·u. U ruci je držao svežanj plavih koverata.

"Izvucite svoj koverat, proverite šta vam je sudbina namenila. U svakom se nalazi po nešto. Nema sigurnije igre od ove."

Tada spazih Ivonu. Bila je kraljica naše škole. Šetala je sa starijom sestrom, nešto su razgovarale. Išle su ka nama, nehajnim koracima. Ja divlja·ki sko·ih Mirku na le·a i krenuh dlanom grubo da mu prelazim preko kose.

“A majmune, ko je ja·i? Šta kažeš, ne ·ujem?” Mirko pade kolenima na zemlju pod mojom težinom. Bela košulja koju je nosio bila je prljava. Devoj·ice pro·oše pored nas kao da ne postojimo.

"Pa, budalo jedna, ubi·e me majka." Ustao je, malodušno trljaju·i isprljana mesta na košulji.

"Ej, da paziš na svoj jezik! Jesi li razumeo?" I ja sam bio prašnjav ali nisam se ure·ivao, iako me je to neizostavno ·ekalo u žbunju pred ku·om.

"Hajde, idemo. Da vidimo prave stvari. Ovo do sada i nije bilo nešto."

Mirko je bio mrzovoljan. Pokušao sam da ga oraspoložim, ali nisam uspevao.

Ispred jedne omanje šatre bio je postavljen uspravan automat. Oduševljeno sam pritr·ao. U kutiji sa staklenim zidovima pri vrhu, stajao je veliki crveni papagaj od plastike na jednoj pre·ki. Ispod njega ležala su raznobojna jaja.

"Na moru sam video aparat sa majmunom i kokom. Ali, ej, ovo je papagaj."

Lampice su se palile i gasile, a iz malog zvu·nika spreda kutije izviralo je pti·ije kreštanje. Izvukao sam iz džepa odgovaraju·i nov·i· i ubacio ga u procep. Papagaj krenu pomahnitalo da igra. Lampice poludeše, a buka iz zvu·nika se utrostru·i. Crvena pti·urina od plastike zamahnu krilima kao u transu. Nakon nekoliko trenutaka u ·iniji ispod rupe na kutiji pojavi se jaje zelene boje. Mašina stade mirna.

Okrenuo sam se prema Mirku koji je stajao po strani. "A?" Zna·ajno sam ga pogledao. Posegnuo sam dlanom za plasti·nim jajetom i hitrim pokretom rastvorio ga na polovine. Unutra se nalazio privezak za klju·eve. Odmah sam ga natakao na vrpcu koja mi je visila oko vrata.

Bio sam zadovoljan. Postajalo je sve bolje.

Zatim se krenusmo vrzmati oko šatora. Jedan de·ak nam je rekao da ·e tek ve·eras biti prikazan ·ovek-pauk koji je, navodno, jako li·io na pauka. Imao je svoju mrežu od konopaca razapetu od zemlje pa sve do vrha šatora i vešto vladao njome. Raspitao sam se šta on uopšte ·ini. ·ime zabavlja publiku.

“On je prava životinja. Ovi što ga drže pušta·e žive pili·e, a ·ovek pauk ·e da im rastrže glave i da ih jede. Pitam se da li ·e prvo da ih o·erupa?” Zamislio se. "Jedva ·ekam to da vidim."

"Ima li sada nešto zanimljivo?" Mirko se oglasio.

“Ništa. Napla·uju pet nov·i·a za gledanje muške žene i ženskog muškarca. Bez veze. Do·ite, pokaza·u vam."

Mahnuo nam je rukom i mi krenusmo za njim. Na jednom mestu on stade i pokaže nam da budemo tihi. Primakli smo se. Platno šatre na jednom mestu u visini kolena bilo je razderano. Sagnuli smo se i oprezno promolili glave unutra.

Nije to bila velika šatra. Tri reda pore·anih stolica ispred kojih se pružao podijum. Neki smešni ·ove·uljak u odelcetu, s cilindrom na glavi, retkoj publici nešto je mrmljao sve·anim tonom. Stvarno nije bilo ništa posebno.

Na podijum iza·oše spodobe. Postariji ·ovek u ruži·astoj haljini i neka žena s o·igledno zalepljenim brkovima odevena u  radni·ki kombinezon. Pokušavala je svoj glas u·initi što grubljim. ·ovek je cvrkutao. Glumeli su veoma zaljubljen bra·ni par.

Najednom Mirko po·e da drhti. Ustao je i otr·ao od nas. Sekund zatim videli smo ga kroz procep na platnu. Za njim je tr·ao napla·ivaš ulaznica.

"Šta ovaj tvoj radi? Izgleda da mu se bas svidelo, ali ovo ipak nije tako loše mesto. I odavde se sve vidi." Ja sam samo zbunjeno gledao.

Mirko sko·i i smaknu periku sa glave cirkusanta. "Jebem li ti mamu! Jebem ti mamu!" Vrištao je. "Šta mi to ·iniš? Reci mi!"

Cirkusant je uzmicao pognute gleve.

"Mislio sam da si sada u svojoj firmi. Da potpisuješ neke papire. Tata, šta mi to radiš?"

·ovek u ruži·astom procedi: “Pa ni ti ne bi trebao da si ovde. Zašto nisi kod ku·e, i ne u·iš?"

Publika po·e da kli·e. Ljudi su mislili da je sve to deo šoua. De·ak je bio zbunjeni sin zaljubljenog bra·nog para koji nije znao ko je tu otac a ko majka.

"Ali, tata!", Mirko pade na pod i po·e se gr·iti. "Tata!" mokra pena mu je kuljala sa usana.

Mirko je preživeo, ali se nikada nije sasvim oporavio od traume sa vašara kada se ·itav njegov dotadašnji svet razlomio na nepovezanu par·ad. Njegov otac nikada nije potpisivao papire i obavljao ozbiljne poslove. To je razlog što je Mirko postao nepoverljivi osobenjak. Ustvari, ja sve to samo pretpostavljam, jer ga od onog popodneva na vašaru nisam video. Najverovatnije je da je on ipak mrtav: kada se prisetim svog onog bacakanja i obilne pene. Gotovo sam sasvim siguran da je Mirko tom prilikom okon·ao svoj život.