RUKAVICA

 

Gospodin Jevrem D. Atanasijević nikako nije mogao da pronađe desnu rukavicu. Pokušao je da se seti da je možda nije negde zaboravio. Onda se prisetio da je, po dolasku kući, pažljivo pogledao olabavljenu kopčicu baš na toj, desnoj, i da ih je onda obe spustio na komodu. Sada je na njoj stajala samo leva rukavica. Iako ga bolovi u leđima još nisu popustili, zavirio je pod komodu, ali tamo je ugledao poništenu autobusku kartu, hemijsku olovku, zgužvan papirić od mentol bombone i gomilu prašine. Žena koja mu je svake druge nedelje sređivala stan nije bila previše temeljna. Ali, to ga sada nije zabrinulo. Hteo je da prošeta do šahovskog kluba, a desna rukavica kao da je u zemlju propala.

Gospodin Jevrem D. Atanasijević nikako nije voleo nepredviđene situacije. Sve što se nije uklapalo u ustaljeni raspored i višegodišnje navike ljutilo ga je i zbunjivalo. Još jednom je pogledao svuda po sobi, ljutito huknuo, odmahnuo rukom i izašao.

Vazduh je mirisao na sneg, ali nije bilo suviše hladno. Svejedno, rukavice bi svakako stavio, da se ta desna na neverovatan način nije zagubila. Čak se ni u klubu nije dugo zadržao. Bio je odsutan, izgubio partiju koju je inače mogao da dobije žmureći, pa je odlučio da se vrati kući i još jednom sve pretrese. Već je dugo bio udovac i navikao je da vodi računa o svojim stvarima. Niko nije morao da ga podseća gde šta stoji. I nikad ništa nije ni zaboravljao ni gubio. Dok je Lena bila živa, nije morao da se zamara tim svakodnevnim ritualima pakovanja, premeštanja i sređivanja. Ona je to činila sa neverovatnom lakoćom i sve je očas posla bilo na svom mestu. Trebalo mu je vremena da se posle njene smrti privikne da sve sam uradi, ali je istrajao u tome da mu ničija pomoć nije potrebna. Ćerku nije hteo da opterećuje. Bolje je bilo da se posveti deci nego da svakog dana bude rastrzana između dve kuće. Znao je da je to ispravna odluka onog trenutka kad mu je rekla da će roditi i treće dete. Nekako je osećao da to ne bi odlučila da je morala i o njemu da brine. I tako se rodila Lena koja je ime dobila po baki. Imala je njene oči i njen osmeh i onu istu simpatičnu pronicljivost. Od nje se ništa nije moglo sakriti, primećivala je sve, baš kao i baka, samo je, za razliku od nje, sve komentarisala. Stefan i Uroš su bili već prilično veliki, pa im ona sa svojih pet godina nije bila previše zanimljiva. Bila mu je miljenica - svi su to znali i niko se nije bunio. Naprotiv.

Gospodin Jevrem D. Atanasijević je, kao i svake subote popodne, svratio u piljaru u blizini svoje zgrade. I ovog puta kupio je mandarine i jabuke. Predveče je dolazila Milica sa decom, a on je voleo da u kući uvek bude voća za njih. Lena je volela mandarine. I uvek je tražila da ih deka oljušti. A onda je išla po sobi i svakom stavljala po kriščicu u usta. Kad bi ih tako nahranila, zadovoljno bi mu se šćućurila u krilu i igrala se njegovim brkovima. Uvijala ih je i raščešljavala prstićima, a on bi je povremeno zagolicao po nosiću. Ona je uvek uspevala da mu izmami osmeh. A Milica bi često, onako, kao usput, dobacila: ''Samo se pitam, tata, kud li se dela ona tvoja strogost''? Jer, gospodin Jevrem D. Atanasijević je svojevremeno bio veoma strog, mada uvek pravičan otac. Čak je pomalo od te strogosti zadržao i prema Stefanu i Urošu. Ali Lena je bila devojčica, Lena je bila majušna, Lena ga je hranila mandarinama i čupkala za brkove. I tu se njegova strogost topila, na njenim somotastim obraščićima. Svi su to znali i niko se nije bunio. Naprotiv.

Te večeri, kad su pozvonili, on je upravo razmišljao o rukavici i odlučio da Milici ništa ne kaže. Nije hteo da kvari zajedničko subotnje popodne. Lena je uletela u sobu, vičući još sa vrata: ''Dedika, dedika, evo nas, nosimo ti gibanicu, mama je sad ispekla, tata nije mogao da dođe zato što ima neki sastanak, Stefan je na utakmici, Uroš ide na neki rođendan, ali ne brini ti ništa, mama i ja smo došle da ti pravimo društvo, da li si mi kupio mandarine, hoćeš li da mi oljuštiš jednu, jao kako ti je uvelo ovo cveće što smo ti doneli prošle subote, pa zašto mu, dedika, nisi promenio vodu, samo ti sedi, ja ću da donesem tacnu iz kuhinje, uključi televizor sad će crtaći, taman mi dotle oljušti mandarinu...''

Dva sata kasnije, gospodin Jevrem D. Atanasijević ispratio je ćerku i unuku i zadovoljno seo u fotelju. Sad mu je sve bilo potaman i odlučio je da uživa u ostatku večeri.

U neko doba pozvonio je telefon. Znao je da se to Milica javlja. Voleo je da ga pozove kad stignu kući.

- Tata, ja sam. Evo tek sad smo ušle. Nema puno snega, a i nije mnogo hladno pa smo se vratile peške.

- Pretpostavio sam. Pa neka, zdravo je da Lena bude malo na vazduhu. Topla joj je ona jaknica. Neka ste prošetale.

- Da. I meni je prijalo. Naravno, ona je sve vreme pričala. Ja, znaš, pola od toga i ne čujem. Ona tako počne od ujutru, pa se ja uveče već zamorim. Ali njoj ništa ne promiče. Idemo malopre, a ja razmišljam o onom kreditu – u pravu si, ipak se to ne isplati. I pokušavam da smislim šta bismo umesto toga mogli, a ona me vuče za rukav i kaže: ''Mama, pa ti mene uopšte ne slušaš! Samo vičeš da,da,da, a ne znaš ni šta sam ti rekla!'' Nisam imala kud, morala sam da joj se izvinim. I šta je onda, molim te, izmislila da bi mi privukla pažnju! Kaže: ''A zašto dedika celo veče nikako nije skinuo desnu rukavicu?'' Zamisli! Ponekad mi stvarno nije jasno odakle joj takve stvari padnu na pamet! Halo, tata... Čuješ li me? Tata... Halo... halo...''