PROZOR

 

I

 

Draga moja Bubice,

prekorevaš me, sa punim pravom, što ti se ne javljam. Nisam se, dušo moja, olenjila. A zaboravila te svakako nisam. Tvoja su mi pisma mnogo značila dok je čika Kosta bolovao. Spadalo jedno, čak si i njega uspevala da nasmeješ... Otkako ga nema, osamila sam se više nego što bi trebalo. Ti znaš da od tebe nikad ništa nisam ni pokušavala da sakrijem. Rasla si u našoj kući koliko i u svojoj. Kako mi nedostaje stari komšiluk! Samo ja ostadoh. Niko me više i ne obilazi – ne zameram im, rasejali su se ljudi, otišli svako za svojom brigom ili radošću. A i ti si sad u belom svetu, suviše daleko da bih ti mesila štrudlu s makom. Sećaš se kako smo te Kosta i ja naučili da sa vrata vikneš: '' Ovde Ljubica – Bubica'' i da se zatrčiš pravo u svoju omiljenu fotelju. Kako te je jednom Gara ogrebao – sela si pravo na njega, sećaš se? A ni vaše kuće više nema... Nje mi je, nekako, najviše žao. Bila je kao predratna gospođa, znaš - diskretan, možda malo preozbiljan parfem, fina ešarpa i elegantan broš... ukras cele ulice. Tako su ih sve nemilosrdno porušili zarad ružnih višespratnica u koje su popakovali silan narod – jedan drugom na glavi sede! Eh, ali ko bi još slušao moja nagvaždanja! Mada, priznajem, u poslednje vreme sedim pored prozora i posmatram taj narod. Slabo izlazim, muči me onaj moj kuk što sam ga lomila, naročito ovako pred zimu, pa onda sedim pored prozora i gledam u zgradu preko puta. Tamo je nekad, sećaš se, bila kuća onih Milosavljevića, on je proneverio silne pare, pa je kuća otišla na doboš. Posle su se tu uselili neki – eto, sad sam im zaboravila prezime! Zaboravljam, Bubice... Više se, a i bolje, sećam stvari iz rane mladosti. I sad bih mogla da ti opišem svaku haljinu koju mi je šila udova Nastasijević. Oni su stanovali u ulici Kralja Aleksandra – eh, odlutah ja na stotu stranu! Šta ćeš – to ide uz moje godine.

Nego, počeh da ti pričam o toj zgradi koja je sada baš preko puta prozora moje spavaće sobe. Pa tako, kad nemam šta drugo, sedim i posmatram onaj narod što tamo boravi. Ima jedan švrća, znaš, često se igra ispred zgrade, pa kad god me vidi, mahne mi, a ja mu odmahnem. Podseća me pomalo na tebe – ima tršavu kosicu i okrugle oči. Svačeg ti se ja ovde nagledam. Mnogo sveta, pa nije ni čudo. U prizemlju žive muž i žena koji se stalno svađaju. On obično dolazi oko četiri popodne i već je trešten pijan. Zamisli! Ona – kako kad. Nekad udari u kuknjavu, nekad viče da se čak ovamo čuje, a nekad sedne u kraj sobe i ćuti. A on uvek isto. Izuje se i samo se sruči na krevet! Gledaju se i osećam da se mrze. Ah, draga moja, na šta sve ljudi pristanu, samo da ne ostanu sami! Što se prvog sprata tiče, ne mogu ni da pohvatam koliko ih ima! Stalno neko dolazi, odlazi, noćiva, galami, iznose neke kutije i kofere, puštaju preglasnu muziku – jednom je čak i milicija intervenisala! Iznad njih je bračni par srednjih godina – vrlo simpatični ljudi. Imaju mačka, ali je, za razliku od našeg Gare potpuno beo – samo su mu jedno uvo i vrh repa smeđe boje... Kad je lepo vreme, leži na prozoru među muškatlama i sunča se. Treći sprat je već previsoko – svakog dana se suše pelene, a ponekad se začuje beba. Mada, znaš, uvek mi je nekako bila ružna ta navika da do ulice suše veš. A opet, šta da rade, verovatno i nemaju gde. Što se ostalih stanara tiče, njih znam samo po tome što ih u ista doba dana viđam kako izlaze i ulaze u zgradu. Ali, o tome drugi put.

Piši mi, Bubice, šta se još kod tebe zbiva? Kako ti je na novom poslu? Ne žališ se, bundžijo, pa pretpostavljam da je sve u redu. Ne zameri mi što te zadirkujem. Ja najviše volim da te se sećam onako male, kovrdžave, sa krilom punim mrvica od štrudle.

Evo, ovde se već smrkava, još malo pa će mi doći medicinska sestra. Vidiš, Bubice, kako zaboravljam! Pa najvažniju stvar ti nisam rekla! Evo drugu nedelju kako mi dolazi jedna mlada medicinska sestra. Daje mi one, kako ih ružno zovu, blokade. Od toga me bolovi u kuku popuste, pa mogu mirno da spavam. Ali, ne žalim se previše. Godine i trpljenje, izgleda, idu ruku pod ruku. Ova devojka je pravo zlato. Nekoliko puta sam htela da je častim, ali neće ni da čuje. A zbog bolova ne mogu da odem do grada da joj kupim neki poklončić. Svrati mi, doduše, ponekad supruga doktora Parezanovića, pa ću je jednom baš zamoliti – na njen ukus mogu da se oslonim. Evo, stiže mi Ivana - tako se zove medicinska sestra. Sad ću joj baš pričati da sam ti pisala.

Zasad toliko od mene, Bubice moja. Budi mi dobro i neka te anđeli čuvaju. I - piši, piši, tvoja me pisma uvek tako obraduju.

Ljubi te tvoja tetka

Natalija

II

- Ivana, ti si?

- Da. Slabo te čujem... veza je loša.

- U kafiću sam. Ti si sad kod one gospođe?

- Da. Upravo ulazim.

- Hoćeš li svraćati u kafić?

- Važi. Vidimo se za pola sata.

- Dogovoreno. Ćao!

III

- Dobro veče, gospođa Natalija! Kako je bilo danas? Bolovi su popustili?

- Zdravo, Ivanice! Jesu – evo čak sam i pismo napisala.

- A opet ste sedeli pored otvorenog prozora. Morate onda više da se utoplite,inače ću još morati da vas bockam!

- Možda ću pristati da se žrtvujem zbog tvog prijatnog društva.

- Samo vi ozdravite. Svratiću ja do vas i kad se terapija završi, ne brinite. Ionako ne stanujem daleko odavde. Ali večeras moram da požurim – obećala sam drugarici da ću svratiti u kafić gde se obično sastajemo.

- Neka, neka. Pa sad ste u najlepšim godinama. Eh, kako laku ruku imaš, nikad ništa ne osetim!

- Trudim se da bude što bezbolnije. Injekcije su same po sebi dovoljno neprijatne. Da zatvorim prozor?

- Neka, ja ću još malo da posedim, pa ću na spavanje. Neće ti biti teško da sutra svratiš u poštu i pošalješ ovo pismo?

- Nema problema. Sutra će biti na putu.

- E pa hvala ti, dušo. Lepo mi se provedi, Ivanice, i pozdravi drugaricu.

Hvala. Vidimo se sutra u isto vreme. Doviđenja!

- Zdravo, dušo!

IV

- Evo me! Šta se radi?

- Brzo si završila?

- Pa da. Ona je dve ulice odavde.

- Skapirala sam da je negde blizu. A kažeš da je OK?

- Ma da. Živi sama. Muž joj je umro pre godinu dana. Ima fenomenalnu kuću. I božanstven starinski nameštaj! I baš je, onako, prava dama. Uvek namirisana i sa besprekornom punđom. Što se smeješ? Ozbiljno ti pričam! Pa znaš na kakve sve uglavnom nailazim... Sa njom volim i da popričam. Žena uopšte nije naporna. Dajem joj blokade – ima problema sa kukom, pa ne izlazi iz spavaće sobe. Uglavnom po ceo dan sedi pored prozora. A bar da ima šta da vidi! Preko puta je ono ogromno napušteno gradilište, znaš, onaj megalomanski tržni centar koji su počeli, pa stali kod temelja. Zjapi kao ruševina, a ona – sedi i gleda kroz prozor. Valjda joj i to nešto znači...