PREDELI BOJE TUGE

 

Kroz prozor su se videle gole, sive grane mokre od snega koji se topio čim dotakne zemlju. I zgrada preko puta koja je podsećala na zatvor ili odavno napuštenu fabriku, oronule fasade i oljuštenih prozora, sa terasama punim nekakvih kutija i sanduka. Šta rade svi ti ljudi? Zašto sve ono što im ne treba stave na terasu, pa onaj iz zgrade preko puta gleda tužnu potvrdu njihove želje za gomilanjem, za lažnim osećanjem sigurnosti. Jedna gajbica crnog luka i kaca sa kiselim kupusom su, valjda, garancija da će zimu provesti srećno, bez većih trzavica? I ta posteljina izbačena na prozor, da se provetri na smogu od koga samo može da pocrni? Iluzija da se živi zdravo i normalno, baš kao u vreme koje gotovo i ne mogu da domaše sećanjem. Oni žive. Uporno i dosledno žive i ne odustaju. I čini se da im ide od ruke.

Šta je, uopšte, sreća?

Promiču pored prozora, gleda ih svakoga dana kako se bude, jedu, smeju, svađaju, spavaju. Sa ove strane, one ne može razaznati o čemu misle i čemu se nadaju, ali joj se sve više čini kako njihov život i nema nekog smisla, kako im je dodeljeno da zauzmu određeni prostor na određenom mestu i u određeno vreme. Samo tako. I samo toliko. Odakle joj pravo da tako misli? To ne zna. I odakle takav utisak? Otkud je ona bogom dana da posmatra njihove sudbine sa ove strane, dok oni, na onoj, životare svoje jednolične dane ? Ili se njoj samo tako čini? Po čemu je njen mali svet, na koji je tako ponosna, bolji od njihovog? Zašto kaca kupusa ne bi mogla nekog da usreći?

Čime se sreća meri?

Gase svetla mnogo pre nego što ona pogasi svoja. Ponekad je još uvek budna kad oni ustaju, orni da počnu još jedan dan. Ona ih sažaljeva. Na brzinu se spremaju i polusanjivi otklimaju do autobuske stanice. Gužvaju se u prepunom vozilu da bi odtavorili osam sati u kancelariji u kojoj nikoga više ne mogu očima da vide. A ona i dalje ima svoj mali svet u kojem nikom ne polaže račune i još uvek može da odabere koga će trpeti, a koga ne. Doduše, kad se vrate kući, posle dobrog ručka, sede, pričaju o ko zna čemu i smeju se. Ona se, na trenutak, seti da se odavno nije nasmejala. A onda shvati da joj to već dugo nije ni potrebno.

Koliko je sreća važna?

Njima dolaze prijatelji. Uglavnom predveče, vikendom, ili o praznicima. Jedu, pričaju, onda pevaju starogradske i novokomponovane na smenu, neko uvek falšira i taj neko je po pravilu najglasniji, neko drnda po gitari i taj neko po pravilu ni jednu pesmu ne zna do kraja, ali oni su srećni, njima je lepo, oni se smeju, nazdravljaju, podvriskuju, glasni su i znaju da su živi. Ona se već dugo ne oseća živom

Da li sreća uopšte postoji?

Dok gleda te obične ljude kako žive svoje obične živote, počinje da shvata kako nema prava da sudi jer ne zna, i da ne bi imala prava da sudi čak i kad bi znala. Zagleda se u sebe i najednom je porazi saznanje da je njen život mnogo prazniji nego njihov, da je ona iz svog malog sveta proterala sve što je vredelo, samo da bi zaštitila svoju nesigurnost, samo da bi sprečila čak i pomisao na to da bi mogla biti povređena. Oni, možda, ne umeju da budu srećni. Ali ona više nije sigurna čak ni u to da li je ikada bila srećna, makar i za tren, makar u nekom magnovenju ili varljivom snu.

I oni nju posmatraju. I ona je za njih na drugoj strani. Samo nemaju vremena da o njoj razmišljaju. Ne stižu, jer žive.