POZNANSTVO

 

- Gospođica Davidović?

- Vi ste, svakako, gospodin Atanasijević. Izvolite, izvolite!

- Zahvaljujem. Napolju je prilično hladno. Baba Marta se, bogami, ne šali...

- Dajte mi šešir i rukavice. Spustiću ih ovde.

- Evo... Malo vitamina...

- Pomorandže! Hvala, ali zaista nije trebalo...

- Molim vas, to je sitnica...

- Izvolite u sobu...

Ušao je i pomalo zbunjeno pogledao oko sebe.

- Izvolite, sedite...

- Da, samo... Ne bih da zauzmem vaše omiljeno mesto...

- Taman posla! Molim vas, osećajte se kao kod kuće...

Seo je u veliku, udobnu fotelju i iz džepa izvadio cigarete.

- Ako vam duvan smeta...

- Ne. Ja nisam pušač, ali mi ni najmanje ne smeta. Jeste li za kaficu?

- Prijala bi mi, hvala. Ali nemojte se opterećivati, molim vas...

- Ma kakvi! Evo, odmah ću da je pristavim.

Vratila se noseći tacne za kolače koji su već stajali na stolu.

- Ne znam da li volite vanilice? Umesila sam ih juče, da se malo počastimo...

- Kako da ne! To su moji omiljeni kolači...

- E pa lepo... Baš mi je drago...

- Gospođice Davidović, ja sam...

- Molim vas, gospodine Atanasijeviću... Zovite me Angelina...

- Samo ako vi mene budete zvali Stevan...

- Naravno. Imate lepo ime, Stevane...

- Eto. Preduhitrili ste me! A baš sam hteo da kažem kako je vaše ime izuzetno lepo...

Gospođica Davidović se osmehnula. Dobro je nosila svoje sedamdeset i dve godine, ali sada je izgledala gotovo kao devojčurak kome je upućen prvi kompliment.

- Dakle, Angelina... Hteo sam da vam kažem... Očigledno nam je oboma neprijatno. Ja nikada ranije nisam upoznao neku damu na ovaj način. Međutim, mislim da u našim godinama to zaista i nije važno. Moji su se prijatelji osuli, pa sam se u poslednje vreme baš osamio. Zato sam i rešio da dam oglas. Isprva sam se pokajao, ali moram vam priznati da mi sada uopšte nije žao...

Gospođica Davidović se nasmejala tiho i grgutavo, a onda spustila pogled.

- Vidite, gospodine... Pardon... Stevane... I ja sam se dvoumila da li da se na vaš oglas javim. Ali, opet, vi ste ga tako odmereno napisali. Odmah je bilo jasno da je u pitanju pravi gospodin. A kad smo se čuli telefonom, znala sam da nisam pogrešila. I baš mi je drago što ste došli i što možemo natenane da se ispričamo uz kaficu... Jao, pa meni je voda već odavno provrila! Sad ću ja...

Sedeli su dugo i razgovarali. O čemu? Svakako ne o sadašnjosti. Sadašnjost je bila priličan napor za ovo dvoje starih. U njoj nisu previše uživali. Ali je zato prošlost bila čaša iz koje se moglo vazdan piti. Njihova mladost, mesta na koja su voleli da izlaze, filmovi koji su se tada prikazivali, muzika koju su slušali... Ispostavilo se da su imali i neke zajedničke poznanike, pa su, onda, zaključili kako je svet neverovatno mali. Pričali su o tim običnim stvarima kao o nečemu izuzetno važnom i dragocenom što se nikako ne sme zaboraviti. Lica su im bila ozarena i na trenutak je izgledalo kao da su se uistinu podmladili. Smejali su se, upadali jedno drugom u reč, zaboravili na lepe manire i bili savršeno srećni što svoje uspomene imaju sa kim da podele. Negde oko devet, gospodin Atanasijević je izvadio džepni sat.

- O, pa ja sam baš zaseo!

- Taman posla!

- Ipak, vreme je da krenem. Rado bih ostao još malo, ali sutra moram do lekara. Treba da uzmem neke recepte.

- Pa, u tom slučaju...

Obukao je kaput, osmehnuo se i pružio joj ruku.

- Šešir i rukavice...

- Hvala! Potpuno sam zaboravio... Priznajem da se skoro nisam ovako lepo sa nekim ispričao. Kako bi bilo da se vidimo i iduće nedelje?

- Svakako, svakako! Da umesim vanilice ili štogod drugo?

- Izbor ću prepustiti dami. Mada me vanilice uvek obraduju!

Ponovo su se zasmejali, kao da su želeli da jedno drugom potvrde koliko im je prijatno bilo.

- Onda... da ostane isti dan i isto vreme?

- Svakako, Stevane. Biće mi zadovoljstvo!

- I meni, Angelina. Prijatno! Do sledećeg viđenja!

- Prijatno!

Silazio je niz stepenice i razmišljao. Angelina je bila više nego draga, ali kad se već nije oženio kao mlad udovac, bilo mu je nekako neprijatno zbog dece i unučića da to učini pod stare dane. Izašavši iz ulaza, podigao je kragnu na kaputu i pogledao ka drugom spratu. Ona je stajala na prozoru.

Mahnuo joj je, osmehnuo se, i pomislio: Evo već dve godine kako se viđamo i svaki put iznova upoznajemo, a uopšte mi ne smeta njena zaboravnost! Uostalom, to nije ni važno...

Zatvorila je prozor, osmehnula se, i pomislila: Evo već dve godine kako se viđamo i svaki put iznova upoznajemo, a uopšte mi ne smeta njegova zaboravnost! Uostalom, to nije ni važno...