POSETA

 

Ponedeljak

Profesor Uskoković zbunjeno je stajao pred zgradom na kojoj je velikim slovima pisalo ''Hotel Internacional''. Pošao je dvadesetak koraka naniže, pa se vratio pred glavni ulaz. Skinuo je rukavice, otkopčao kaput, i iz prsnog džepa sakoa izvadio maramicu. Pažljivo je obrisao naočare, vratio maramicu, zakopčao kaput i navukao rukavice. Lekar mu je rekao da se obavezno utopljava i on se tog saveta pridržavao sa svojom poslovičnom istrajnošću. Opet je pogledao u zgradu.

- Hotel. Internacional! Hotel? Ma neće biti! Jesam li ja jutros popio one zelene tabletice, ili je Senka zaboravila da ih ostavi na stolu? Ili ih je ona popila umesto mene! Šta se ovo, dakle, čudno dešava?

Bilo je prilično rano, pa je ulicom promicao tek poneki prolaznik. Autobusi i tramvaji su bili prepuni, ali je unutra bar bilo toplo. Profesor je još jednom prošetao gore–dole, a onda zaustavio nekog čoveka u sivom kaputu.

- Oprostite, molim vas. Ja sam, dakle, izgleda pogrešio. Pokušavam da nađem Građevinski fakultet.

Čovek je zastao i zažmirio na trenutak, kao da ga je neko tek probudio.

- Građevinski? Ne. To vam je dve ulice niže, pa onda prva desno. Da, da. Prva desno.

- Hvala, gospodine. Biće da ste u pravu. Prijatan dan želim.

Čovek u sivom kaputu promrmlja nešto što je ličilo na ''molim'' i žurno nastavi dalje, sa rukama u džepovima.

- Hm. A bio sam, dakle, sasvim siguran. Još ću i na predavanje zakasniti. Moram da kažem Senki da povede računa o tableticama. Eh! Na sve moram sam da mislim!

Utorak

Temperatura je pala ispod nule. Činilo se kao da su svi odlučili da ostanu u kućama. Čak je i tramvaja bilo manje nego obično. Profesor je osećao kako ga hladan vazduh preseče svaki put kad udahne.

- Trebalo bi da pomerim predavanja za malo kasnije. Po ovoj suvomrazici pola njih neće ni da dođe. A i doktor će me kritikovati. No, dobro je. Još malo pa sam stigao. Zamoliću, dakle, tetkicu da mi skuva čaj od nane, da se raskravim.

Profesor Uskoković stajao je ispred zgrade do čijeg je ulaza vodilo veliko stepenište. Sa obe strane nalazili su se stubovi u jonskom stilu. Iznad ulaza stajao je natpis: '' Gradska biblioteka''.

- Otkud je sad ovde biblioteka? Dakle, mora da se neko šali! Ne mogu da verujem da je Senka opet zaboravila – ne, pouzdano znam da sam je sinoć podsetio. Pa nemam nameru da se, dakle, svakog jutra šetam gradom! Svakako ne po ovoj hladnoći! Šta se ovo, pobogu, dešava?

Profesor ugleda ženu koja se beše umotala u šal tako da su joj samo oči virile.

- Ja se izvinjavam. Možete li mi reći gde je Građevinski fakultet?

Žena se okrete, pogleda u zgradu biblioteke, pa pomeri šal sa usana.

- Pređite ulicu, produžite pravo sve do parka, pa onda preprečite kroz park ukoso i izaći ćete pravo na Građevinski.

- Zahvaljujem. Vrlo ste ljubazni.

- Moraću Senki da skrenem pažnju! Ne-i-zo-stav-no! Ovo je već neodgovornost koju, dakle, neću da tolerišem!

Sreda

Preko noći beše napadao tanak sloj snega. Još uvek je bio rastresit i moglo se hodati bez prevelike opasnosti da ćete se okliznuti. Profesor je žurio, ali je ipak koračao pažljivo. Danas je trebalo da održi poslednje predavanje i objasni detalje oko ispita. Već je zakoračio na prvi stepenik, a onda je, za svaki slučaj, zastao i podigao pogled.

- Savezni zavod za statistiku! Ne mogu da verujem! Ne-mo-gu! Zakasniću na poslednje predavanje! Senka, dakle, misli da ćemo ovo izgladiti. Teško, moglo bi se reći nikako! Ili ona misli da se ja šalim kao i uvek! Hm!

Profesor Uskoković se trže i rukom zaustavi prvog prolaznika.

- Oprostite, mladiću. Tražim, dakle, Građevinski fakultet. Znate li možda gde se nalazi?

- Građevinski? Uzbrdo, pa... Ne, ne, ne. Tamo je mašinski. Građevinski vam je četiri tramvajske stanice odavde. Blizu Narodne banke.

- Najlepše hvala.

 

Četvrtak

- Poštovani gosti, kolege i koleginice! Na današnji dan, pre tačno sedamdeset godina, smešten u zgradu na čijem se mestu danas nalazi hotel ''Internacional'', počeo je sa nastavom Građevinski fakultet. Potom smo, kroz svoje dugo i, u nekim vremenima, uporno trajanje, zgradu ustupili Narodnoj biblioteci, pa onda Saveznom zavodu za statistiku, da bismo se poslednjih trideset godina ''privremeno'' zadržali na ovoj adresi. Ko zna, ako se proširimo, možda će Narodna banka potražiti neku drugu lokaciju! Valjda je takva sudbina Građevinskog fakulteta – da bude smešten u lepe građevine, u sjajna zdanja! Počinjem ovaj govor šalom, da bih vas, ovim svečanim povodom, podsetio na osnivača katedre za građevinu, profesora čiji briljantni smisao za humor pamte brojne generacije. Od njega su mnoga naša velika imena učila kako se postaje vrhunski stručnjak i kako se ostaje čovek. Čast mi je da na današnji dan otkrijem bistu Profesora Petra M. Uskokovića. Još mi je draže što ćemo tako, bar unekoliko, ispraviti višegodišnju nepravdu – a ima li veće nepravde od zaborava - pa će bista profesora Uskokovića od sada krasiti foaje našeg fakulteta! Hvala vam!