POKLON

 

Na ulicama je još uvek bilo puno ljudi. Mnogi su se setili da su nešto važno zaboravili, a neki, već poneseni opštim utiskom, zaboravili su čak i ono čega su se ranije, tokom popodneva, setili. Ostali nisu pokušavali ni da zaborave ni da se sete - vrzmali su se po gradu a da nisu baš bili ni posve sigurni zašto.

On, koji je voleo da zagleda ljudska lica, da upija sve što mu oko dotakne, hodao je bezvoljno, smrknut i zamišljen. Neko bi, čak, pomislio da ovu noć nema sa kim da podeli.

Hteo je da kupi poklon za Nataliju. Danima je obilazio izloge, ulazio u prodavnice, raspitivao se, odlučivao... Njih dvoje nikada nisu pripadali ljudima koji pokušavaju da nedostatak pažnje ili ljubavi nekoliko puta godišnje nadoknade skupocenim poklonima i tako se iskupe za sve neosetljivosti tokom ostalih, dugih dana. Ovog puta, imao je mnogo razloga i želeo je da poklon bude poseban, mada nikako nije znao šta je to moglo biti toliko posebno za nekog kao što je Natalija. Zapravo, ona je bila posebna. Na njenom plamenu ogrejao je dušu još pre tri godine i od tada su jutra otpočinjala drugačije, noći su se bojile nepoznatim iskustvima, a dani su mirisali na njene osmehe. Šta se, uopšte, može kupiti jednom biću koje je čardak ni na nebu ni na zemlji, koje najviše kaže kad ćuti, pored koga se nemiri zaboravljaju, a ostaje samo ona tiha i neprekidna radost što se deli isti komad života.

Dugo je on tražio taj novogodišnji poklon, a desilo se da je poklon pronašao njega.

Jednog jutra išunjao se iz sobe dok je ona još mirno disala. Namera mu je bila jednostavna - otići će na pijacu sam, tek da je obraduje.

Dok je prodavac tapkao u mestu i poluglasno šmrktao, on je dugo i pažljivao birao limunove i mandarine koji su mirisali na jug. Znao je koliko ih Natalija voli. Setio se kako je, kao mali, imao običaj da u džepu školske uniforme krije bombonu. Često bi, za vreme časa, zavukao ruku i opipao je, uživajući unapred u tome što će, čim se začuje zvono, osetiti kako mu se čokoladno punjenje polako topi u ustima... Tako se sada radovao kada se vraćao kući... Nataliji. Kao da je jedini pravi smisao života postao samo to da joj se uvek vraća, da ga ona uvek sačeka na vratima i uvek zažmiri kad krene da je poljubi...

Prošetao se po pijaci još malo, radoznao kao i svaki pisac. Ovog jutra svi su, činilo se, žurili da što pre kupe ili prodaju ono zbog čega su došli, pa da se vrate kući, ili zavuku negde gde je toplo. Već nekoliko dana mirisalo je na sneg, ali suvomrazica i dalje nije popuštala.

Stigao je na gotovo sam kraj pijace, gde su bile tezge sa svim i svačim – stvari kojima niko neće naći namenu i one koje vam svakog trenutka mogu ustrebati.

Na najzabačenijim tezgama prodavale su se uspomene.

Uvek mu je bilo i tužno i mučno da pogleda šta se sve tu nalazi. Pokloni koje je neko nekad dobio, sitnice koje je neko dugo čuvao, možda čak i bezvredne, ali drage. Samo strašna muka i velika beda nateraju čoveka da se na takav način oprosti od uspomena.

Preprodavci, koji su stvari otkupili za neku beznačajnu sumu, uglavnom su čavrljali među sobom. Pravi vlasnici su, međutim, bili ćutljivi i nekako zamišljeni. Prebirali su pogledom po stvarima, kao da pokušavaju da se opravdaju što su se, eto, uopšte tu zadesili.

Za jednom tezgom stajala je žena čije godine nikako nije mogao da odredi. Ljudi kojima se život nije mnogo puta osmehnuo ili prerano ostare, ili se u jednom trenutku zaustave, kao da se brane, a vreme nastavi da teče mimo njih. Stvari koje je iznela bile su zauzele tek nešto malo prostora. Videlo se da joj je i hladno i neugodno. Činilo se da je prvi put stala sa druge strane tezge. Iako ni sam nije bio siguran zašto, prišao je bliže. Žena se trgla i kao da se iza skupila. Na beloj krpi koju je prostrla ležalo je nekoliko prstenova, ogrlica i par minđuša. Odmah je znao da je to pravi poklon za Nataliju. Bile su kao čipka, sa kamenom boje njenih očiju.

Stajao je i ćutao. Bilo mu je neugodno. Nije znao kako da se obrati ženi koja ga je bez reči posmatrala. Pažljivo je uzeo minđušu u ruku, ne zato što se bojao da bi je mogao slomiti ili oštetiti, već zato što je znao da se sa uspomenama jedino tako može...

“Lepe su”, reče nekako muklo, zbunjen sopstvenim glasom. Žena je ćutala. Nije očekivala da je upita za cenu. Samo ni ona nije znala šta da kaže.

“Čini se da su veoma stare” –ništa drugo nije uspeo da smisli kao odgovor na njeno ćutanje. Jer, to ćutanje je bolelo, osećao ga je.

Najzad, i ona progovori, ali tiho, kao da se boji da će reći i nešto što ne bi smela. “Da, pripadale su mojoj baki. Dobila ih je kao venčani poklon od svoje svekrve, a ona ih je, opet, dobila od svoje majke. Veoma su stare”.

Bože, šta da kaže ovoj ženi? Njoj je novac, očigledno, bio preko potreban, a on je znao da se tako nešto ne može platiti. I šta sad? Oboje su čekali da ono drugo progovori. I u tom ćutanju su se potpuno razumeli.

"Jeste li ovde svakog dana" – još jedno besmisleno, nepotrebno pitanje, uzaludan pokušaj da se popuni ta strašna praznina koja je stajala izmedju njih, hladnija od svih ledenih zimskih jutara.

“Da... zapravo, ne... Dolaziću dok ovo ne prodam...”

“A onda, posle nekog vremena”, pomislio je, “ doći će ponovo, sa nekom novom uspomenom i prodati još jedan deo svog života, i tako prodajući, plaćaće sobom”.

Kako da Nataliju obraduje tuđom tugom? To nikako nije mogao. A opet, znao je da će ih, ako ne on, neko drugi sasvim sigurno kupiti. I to, po svoj prilici, mirno, bez ikakve primisli. A da ponudi da plati dvostruko... ne, to bi bilo licemerno... ili, u najmanju ruku, pogrešno... ova žena nije tražila samilost. Nikada se u životu, činilo mu se, nije osetio tako bespomoćno.

“Ja bih još malo razmislio. Da li biste, možda, mogli da mi date adresu, to je novogodišnji poklon za moju ženu - nisam još sasvim siguran, pa, eto”. Reči je izgovarao mehanički, bilo mu je neprijatno, užasno neprijatno.

“Ako imate papir i olovku... zabeležite, tu sam ja, u blizini”...

Strpao je papirić u džep, osmehnuo se znajući da je to daleko od osmeha, i požurio nazad.

To se dogodilo pre nekih sedam – osam dana.

Nova godina je noćas, Natalija je kod kuće, čeka ga, a on još uvek ne zna šta da uradi. Ide gradom, razmišlja o onoj ženi i pita se da li će nju neko obradovati u ovoj noći, da li je prodala svoje uspomene i da li uopšte ima razloga za slavlje?

Promicali su neki veseli i nasmejani ljudi, a on se, smrknut, odjednom našao u uličici u kojoj je stanovao kao student. Gužvu je ostavio za sobom, ali ne i misao koja ga je pritiskala kao taman oblak... A onda se setio čika Svetozara, gazdaričinog brata. On je tu, odmah iza ugla, držao juvelirnicu. Doduše, u njoj je sada radio neko drugi, ali biće da je slučaj komedijant (koliko li je samo puta, u raznim povodima, tvrdio kako je Crnjanski dao najprecizniju definiciju!) opet učinio svoje i doveo ga ovamo. Retko je, posle studentskih dana, svraćao u tu uličicu. Ali je negde u njegovom pamćenju ostao veseli čika Svetozar koji je, kad god popije drugu rakijicu, pričao kako je, za vreme rata, njegova mati dala burmu za kilo brašna i kako se, tada, zarekao da će, bude li ostao živ, otvoriti juvelirnicu. Prilazio je izlogu polako, više nije bilo razloga za žurbu. Na crnom somotskom jastučetu ležale su minđuše vrlo slične onima sa pijace. Nove, bez patine. Ali i bez one tuge.

Dabome, novi vlasnik je znao čuvenu priču o burmi i kilu brašna.... Odbio je poziv na kafu jer mu je ruka već bila u džepu i nestrpljivo gužvala papirić sa adresom...

Ušao je u ulaz zgrade, prošao kroz nekakav mračan prolaz i izbio na tužno malo dvorište, jedno od mnogih koje u gradu od očiju prolaznika skrivaju lepe fasade. Pokucao je nervozno, gotovo sa strahom . Vrata je otvorila ona. I njemu laknu.

“Došli ste” rekla je, zbunjeno, izlazeći pred vrata, kao da zna da je on upravo pogledom moli da ga ne pozove unutra.

“Da... Možda je kasno”?

"Ne, na šta god da mislite. Tek je sedam sati i - nisam ih prodala".

“E pa lepo... Sačekaću vas ovde. Izvinjavam se, ali žurim. Trebalo bi da sam već kod kuće”.

“Kako da ne. Evo, odmah ću ih doneti”.

Vratila se brzo. “Oprostite, umotala sam ih u običan papir... Što se cene tiče, ja... Zaista ne znam šta da vam kažem”. I opet se nije znalo kome je neprijatnije.

Uzeo je minđuše i samo na kratko joj okrenuo leđa. Izgledalo je kao da broji novčanice. Stajala je na pragu, ćuteći. Okrenuo se i pružio joj novac i kutijicu.

Hitro je povukla ruku.
"Sve je u redu... Mislim da ih nisam potcenio, a ovde je jedan mali poklon za vas".

“Sve najlepše”, promrmljao je i za sobom čuo njeno zbunjeno “Hvala”.

Izašao je na ulicu i duboko udahnuo. Polako je krenuo uzbrdo.

Nataliji neće smetati što su minđuše nove, važno je da je kamen boje njenih očiju. I kako je samo lepo bilo što je zlatar rekao: “Znali ste čika Svetozara, kupili najskuplje minđuše u radnji, a hoćete da platite još jednu praznu kutijicu! Molim vas, ne dolazi u obzir... Kuća časti”.