DEVOJKA BEZ IMENA

 

- A zašto ti jedeš samo sitnozrno grožđe?

- Niko mi nije rekao da postoji i drugačije.

- Pa zašto nisi pitala?

- Nisam znala da treba da pitam.

- Eh, nisi znala! A šta znaš?

- Ne znam. To drugi otkrivaju.

- Valjda je tako zanimljivije?

- Valjda.

- Nisi mi ni mnogo pričljiva. Zašto li sam te uopšte kupio?

- Zato što ste mogli da platite.

Zasmejao se gromoglasno, najpre mu je zaigrao podvaljak, pa se smeh, kao talasići, širio dalje, sve do trbuha koji je zadovoljno poigravao.

- Biće da ponešto ipak znaš. Uspela si da me nasmeješ, a to ni jednoj do sada nije pošlo za rukom.

- Vi odlučujete o tome čemu ću služiti.

- Služićeš meni! Ja sam tvoj gospodar – jedino sam ja mogao da istresem toliko novca za tebe!

- Služiću.

- Dobro je. Volim poslušne i pitome. Hajde, raspusti kosu, da je vidim.

Jednim pokretom ruke odvezala je traku i niz leđa se spustila svila – stajala je u blizini prozora, pa je riđa boja gotovo gorela.

- Kosa ti vredi zlata! Sad je opet skupi, da ti još jednom zagledam oči. Ne obaraj pogled!

Podigla je glavu sasvim polako, kao da ne zna koga će pred sobom ugledati, a onda ga pogledala pravo u oči. I dalje je ćutala.

- Gledaš me, a kao da me ne vidiš. Znaš li kako treba da gledaš gospodara?

- Ne.

- Ne usuđuj se ni da pomisliš da me ikada smeš razljutiti!

- Ne usuđujem se.

- Pa, kako se, onda, gleda gospodar?

- Ne znam.

- A šta znaš?

- Ne znam. To drugi otkrivaju.

- Misliš li ti da čitav dan ponavljaš istu priču?

- Ne.

- Pa? Šta sad?

- Ne znam.

- Možda ću te, sutra, ipak vratiti. Prevario me je, pokvarenjak. Rekao je da si čarobnica. A ti ili ćutiš, ili ne znaš. Gde si rasla?

- Ne sećam se.

- Ničega?

- Ničega.

- Baš ničega?

- Baš.

- Otac, mati? Jesi li oduvek jela sitnozrno grožđe?

- Sećam se samo velike vode.

- Vidiš, sve treba da iščupam iz tebe! Kakve velike vode?

- Velike. Ogromne.

- Gde?

- Ne znam.

- A šta je pored vode?

- Ništa. Voda je svuda okolo.

- Hm. Ima li drveća, ptica?

- Ne. Ničeg.

- Onaj pokvarenjak veli da te je neko izdaleka doveo? Ko je to bio?

- Čovek bez uspomena.

- Nemoj da mi pametuješ! Ovamo ne znaš ništa, a sad znaš i da je bez uspomena!

- Ne znam.

Ščepao ju je za zglob leve ruke. U praznoj odaji, odjekivao je njegov razjareni glas.

- Rekao sam ti da se ne usudiš! Rekao sam!

Stajala je mirno, kao da se ništa nije dogodilo, iako je njegova ruka još uvek čvrsto stezala njenu.

- Rekao je da se tako zove.

- Kako?

- Čovek Bez Uspomena.

- Kakve su sad to budalaštine? Pazi šta govoriš, samo ćeš me još više razbesneti!

- Rekao je da se tako zove. Čovek Bez Uspomena. I ništa više nije rekao.

- Vratiće pokvarenjak sutra moj novac, pa neka nekog drugog ubedi da si prava čarobnica!

- A zašto ste mu vi poverovali?

- Kako se usuđuješ da pitaš! Nemaš prava ni da pitaš, ni da misliš!

- Samo imam prava da se setim?

- Nije to pravo, nego naređenje! Jesi li razumela?

- Jesam. Ali i dalje ne mogu da se setim.

- Voda, voda, voda! I Čovek Bez Uspomena! Nije nego! Ma trebalo je da te odmah vratim! Kako se ti uopšte zoveš?

- Na znam.

- Sjajno! Čovek Bez Uspomena i Devojka Bez Imena! Mogao je i za sebe da te zadrži!

- Mogao je.

- Pa zašto nije?

- Rekao je da se boji.

- Koga, tebe?

- Da.

- A ti si opasna, je li?

- Ne znam.

- Ama, zašto ti ja uopšte sve ovo dozvoljavam? Odlazi u svoju sobu! Poslaću po tebe ako mi budeš trebala!

- Ne znam gde je moja soba.

- Pokazaće ti. A sada odlazi! Dovoljno si me razljutila!

Sedeo je još gotovo čitav sat i uporno pokušavao da pohvata niti, da se seti razgovora, ali mu je pažnju odvlačio čudan miris koji je ostao za njom. Neobičan, kao da je mešavina narandžinog cveta, sandalovog drveta, izmirske ruže, limunovog lista, zrnevlja nara, pupoljaka sikomore i nečega čemu nikako nije mogao da se seti imena. Onda je hteo da se seti o čemu je pre toga razmišljao, ali ni to mu nije pošlo za rukom. Hteo je da pozove slugu koji bez njegove dozvole nije smeo da ulazi, ali nije mogao da se seti kako se on zove. Šetao je po dvorani, besan na sebe, nju i ceo svet. Bio je suviše ponosan da vrata otvori sam.

Spustila se noć. I što je on više i brže zaboravljao, miris je bivao sve jači. Na kraju je, iscpen, zaspao.

Sa prvim zracima sunca u sobu se ušetala ona.

- Probudi se!

Jedva je uspeo da podigne glavu, još uvek potpuno opijen mirisom poslednjeg sastojka koji nije uspeo da prepozna.

- Ko si ti?

- Ja sam Čovek Bez Uspomena.

Gledala ga je netremice, potpuno zadovoljna svojim delom.

Izašla je iz sobe tiho, osmehujući se.

 

Pokvarenjakovo lice je, kao i uvek, zasijalo kada je video.

- O, lepotice! Dobro mi došla! Za ovoga ti je bila potrebna samo jedna noć! Čega si još uspela da se setiš?

- Ko su mi roditelji. Sledeći će mi pomoći da se setim odakle sam. Kada krećemo dalje?

- Odmah. Kovčezi su već spakovani. Brod nas čeka.