KUDA SADA

Kuda sada? Na koju stranu?
Jesen mi rekla odlazim, leto se ne može vratiti.
Zarobljenik sam ove hladne jeseni, teške kao moj bol.
Vrata zaborava su zaključana i dobro čuvane uspomene.
Kuda dalje, pa mogu samo bolnim stepenicama koje vode u zatamnjen svet samoće. Na nogama i rukama imam okove sećanja a u srcu prazninu. Stvarnost se poigrala sa mnom kao dete sa igračkom, a onda me ostavila samu sa svojim željama. A tako malo sam tražila... Bila sam joj dovoljna sitnicama, takoreći beznačajnim stvarima, jer to osećanje voleti i biti voljen...
Bože, o čemu ja to pišem? Pa samo moja ljubav postoji, postojala je i uvek će postojati. Šta znači biti voljen?
Zavolela sam te, iskreno, duboko, ne zbog izgleda već zbog tebe.
Bilo je nekog nemira u tvojim je očima , sreće i tuge u isti mah...
Nikad nisam otkrila tajnu tvoje zamišljenosti, osećala sam da volim a nisam voljena...
Ali ipak nadala sam se...
Nisam uspela da otopim led oko tvoje duše. Moji pokušaji su se završili neuspehom, jer nisi želeo da ti se približim. Neki čudni strah je bio jači od moje ljubavi...
Znam, sunce će opet sijati, ali umesto julskih padaće novembarske kiše, kiše rastanka... I tako u razigranu igru kišnih kapi skliznu mi suza niz obraz i osetih kako u meni živi jul.
Zima će me odneti. Otići ću. Stajaću uz prozor i plakati tiho.
Neće te biti da mi obrišeš suze, stegneš drhtave ruke i ohrabriš osmehom.
Umesto tebe mahnuće mi grane kroz koje će padati sneg.
Teški su okovi sećanja koji se vrte po mojoj glavi.
Jedina vrata za mene otvorena su u vrtu usamljenosti. Ja zarobljenica zime i sopstvene ljubavi, mučenica stvarnosti i svojih želja, stojim u neizvesnosti i pitam se kuda i šta dalje...