* * *

Ćutimo. Tako je već dugo. Ćutimo i gledamo u pod. S vremena na vreme začuje se grmljavina motora i sledi neizbežan

bljesak. Obučeni smo isto, u providne maskirne uniforme. Lampica je promenila boju. Ustajemo. Pritiska nas težina opreme.Trenutak kasnije skačemo u plavo. Svet oko nas počinje da se okreće i vazduh sve glasnije zviždi. Hvatamo se za ruke i formiramo sferu. Još uvek se okrećemo. Slike beskrajno plavog i prostranstva zemlje podne nas stalno se smenjuju. Padamo sve brže. Sada smo oblika suze. Još samo par trenutaka i biće gotovo.

* * *

Jedna krupna kap kiše pala mi je na naočare. Polako klizi. Zahvata sve veću površinu. Trebalo bi da ih obrišem, ali ne želim. Ovako sam fiksiran samo na jednu stvar. Crveno svetlo semafora. Izobličeno crveno semafora koje zauzima čitavo moje vidno polje. Svet oko mene gubi se u toj jednoj kapi svetlosti. Nepravilnog je oblika.

* * *

Nepravilnog je oblika. Malo je. Bele je boje. Ako se pogleda malo bolje, u dubini izgleda poput oblaka koji se kreće. Kovitlaju se razni delovi jednog velikog oblaka. Čvrsto je. Koliko god ga ja pritiskao prstima, ne menja svoj oblik. Daje i

različite zvuke, zavisno od toga čime ga kucnete. Ako ga kucnete noktom, daće tup zvuk, kakav daju sva tela koja nisu šuplja. Ako ga, pak, kucnete nečim plastičnim - daće zvuk sudaranja dva plastična predmeta. Prosto. Brzo prima toplotu. A još brže je i gubi. Zimi, osećam se kao da imam parče leda u glavi. To i nije tako daleko od istine.

Oko mene je sve bilo veliko. Držao sam oca čvrsto za ruku i posmatrao te velike stvari. Nisam se čudio ničemu, samo sam posmatrao. Sviđalo mi se da se vozim. Mogao bih da posmatram ljude kako hodaju, nose kese i stoje u dugačkim redovima. Mogao sam da gledam i u bele pruge na asfaltu. Ako sam ih gledao preko očevog ramena, nailazile su - jedna po jedna. Kada bi ih gledao kroz prozor, spajale bi se u jednu neprekidnu liniju, a kada bi ih gledao kroz prozor u dnu, opet su se razdvajale.

I dalje sam držao oca za ruku. Za dva prsta. Samo toliko sam mogao da uhvatim. Ušli smo u zgradu i oštar miris dezinfekcionog sredstva iznenadio me je možda i više nego zeleni, gumeni pod. Soba je bila svetla. Na sredini, nalazile su se četiri stolice nalik zubarskim. Stavili su me u jednu od njih. Noge su mi visile, a nasloni su bili preveliki za moje ruke. Stavljaju mi glavu na naslon. Činila su ga dva okrugla jastučića od kože sa udubljenjem na sredini. Meni, najviše, su ličila na uši Mikija Mausa. Nisam ništa učinio. Osetio sam miris sapuna, miris sveže opranih, hladnih ruku i pritisak na oko. Pritisak koji mi je pričinjavao razdiruću bol. A nisam nista učinio.

Takve seanse su postale česte. Posle njih, vodili bi me u Mc Donald's. Tamo sam mogao da osetim druge ukuse i da isprobam uši voljenog miša. Ali, vremenom, bilo je više odlazaka bolu, a manje odlazaka Americi. Postajali su preskupi.

Prerastao sam Mikija. Ostala je samo čežnja prema tuđoj zemlji.

* * *

Izašao sam iz hotela "Moskva". Sklopio sam posao i sada sam, punog novčanika, imao priliku da ponovo osetim ukus i miris sendviča, pre nego što konacno pođem u obećanu zemlju. Mc Donald's je odmah tu, preko puta. Stajao sam na semaforu. Svi ljudi su stajali. Kap svetlosti je promenila je boju. Sada je bila zelena ! Odmah sam krenuo. Svi ostali su stajali iza mene! Po prvi put u životu bio sam u prednosti. Potrčao sam. Vazduh je počeo da zviždi.

Zaškripale su gume. I tada sam osetio. Razdiruća bol je ponovo bila tu. Umirao sam na pločniku gledajući u blještavi neonski znak restorana. Potekla mi je jedna suza. Bila je bezbojna. Znao sam da je sada sve gotovo.