IZ MOG UGLA

 

Imam 18 godina i uskoro ću postati svršeni srednjoškolac, ali me to ni po čemu ne čini jedinstvenim. Ono što me određuje u ovom prostoru i vremenu je činjenica da sam Srbin i da beskrajno volim svoju zemlju. Uzimam zato sebi slobodu da iz ugla mladog, kritički nastrojenog uma napišem kratak osvrt na protekla dva veka njene istorije.

U godinama jubileja obično se svode neke računice. Pa, šta smo to onda mi uradili od one davne 1804. godine, kada je besmrtni Vožd rešio da stane na megdan svemoćnom turskom sultanu?

Bili smo kneževina, kraljevina, republika i državna zajednica. Zbacili smo dve dinastije i priličan broj vladara, vežbajući demokratiju.. Srušili smo tri najveće imperije u novijoj istoriji sveta, a umalo da se to desi i četvrtoj. U svim ratovima smo pobeđivali ili bili na strani pobednika, a onda, u miru, gubili sve što je osvojeno. Imali smo najhrabrije vojskovođe, ali smo ih se odricali posle dobijenih bitaka. Jurišali smo kada su se drugi povlačili i odstupali kada je trebalo ostati. Branili smo Vukovar a izgubili Kosovo. Nismo trpeli tuđu tiraniju, a svoje se nismo stideli. Od saveznika smo pravili neprijatelje, prijateljima previše verovali, jedni druge istrebljivali. Čitave nam generacije zameniše carstvo zemaljsko carstvom nebeskim. Ujedinjavali smo se i razjedinjavali, grešili i bili grešni. Grešili su i drugi, ali nama nije oprošteno. Dođoše da nas kazne, da spasu te druge od nas i nas od sebe samih. Poslaše nam pametne bombe da nas pameti dozovu. Uzalud.

Pamćenje nam je bilo kratko, klanjali smo se tuđim svetinjama, slali u svet svoje najumnije glave, a onda sebi pripisivali njihovu slavu. Grabili smo se oko vlasti, otimali od bližnjih, činili sve na sopstvenu štetu, kao da nas je pratilo prokletstvo one srpske glave iz Radovanjskog Luga, odsečene kumovskom rukom.

Ali, nije uvek sve bilo tako crno. Jer, da jeste, zar bi nas i ovoliko ostalo? Imala je Srbija i svoje svetle trenutke. Oni su obično nailazili posle velikih nesreća. Tada bi, u inat dušmanima, podigla svoju ponosnu glavu i, ranjena i osiromašena, kretala dalje, prateći neku nedostižnu viziju, zbog koje je bilo vredno ponovo platiti danak u krvi i izgubiti svoje najbolje sinove. Zbog te i takve Srbije, odajući poštu žrtvama i praštajući dželatima, mi, deca odgajana na svetosavlju, ostajemo danas ovde. Da pokažemo svetu, ali i sebi samima, da ovde žive i potomci Tesle i Andrića, vladike Nikolaja i Rastka Nemanjića. Da za svoju zemlju osmislimo i izgradimo budućnost dostojnu čoveka i građanina Evrope.

 

Šifra ''Moj pogled''