DONKIHOTOVSKI NAPORI I LIRSKA KATARZA

Rukopis makedonskog pisca Metodi Maneva pod nazivom “Koreni života, koreni smrti” je uzbudljivo štivo u kojem se spretno dopunjavaju empirijsko i imaginativno, dramsko i lirsko tvoreći kompleksnu formu romana kao heterogene, otvorene strukture koja na više nivoa ostvaruje komunikaciju sa čitaocem. Naime, u romanu se funkcionalno prepliću dva toka, dve sudbine koje se dodiruju, dopunjavaju i usložnjavaju značenjski sloj dela. Jedan je priča o Iliji Mitevu a drugi o Metodi Manevu, piscu i žrtvi ratnih i poratnih okolnosti. Ilija Mitev je stradalnik u pravom smislu reči, prvo kao žrtva zverskog napada u ratu u bosanskom vilajetu početkom devedesetih godina, koji je izbio nakon raspada Jugoslavije. Veristički opisi njegovog stradanja su plastični, sugestivni do mučnine, ali njegova sudbina podobna je onima iz antičkog iskustva. Kada se osakaćen u svakom pogledu, nem i po intuiciji vratio u rodni kraj, čak i u svoju kuću, počinio je incest ne znajući to i, kada shvati gde ga je život doveo, ubija se. To je kroki njegovog života. Drugi književni junak Metodi Manev, kao pisac često ima obavezu da ne samo opiše vi|enje već i da se stavlja u službu zaštitnika nevinih. No, on u spletu ratnih i sveratnih nakaznih dešavanja, devijacija na društvenom i na planu pojedinačnih ponašanja, tako|e biva žrtva i on se poput Don Kihota, slavnog španskog idealiste, neštedimice baca u vrtlog doga|aja u dramatičnom vremenu koji će istorija pamtiti kao završetak jedne mirne i stabilne zemlje Jugoslavije i stvaranje manjih samostalnih država na balkanskom trusnom tlu. Svi ti složeni državni, politički i istorijski procesi nužno uzimaju danak, kao što i ovaj roman pokazuje. Posledice uglavnom snose nedužni, porodice preuzimaju na sebe težinu bremena koje uslovljava loša državna organizacija ili pogrešni potezi onih na vlasti. Te prilike pisac Metodi Manev ozbiljno i kritički posmatra i ukazuje na uzaludnost pojedinačnih napora. On na simboličkom planu nudi lik intelektualca koji nikom nije potreban, a koji se opet zbog svojih ube|enja, verovanja u humanost, istinu i pravdu ne uklapa u nova pravila igre, gde lokalni moćnici, u ovom slučaju malo makedonsko mesto Amzabegovo, sve drže u šaci, ubijaju i zataškavaju ubistva, podmićuju i imaju podršku korumpiranih. Velikom temom o kriminalu koji u svakoj zabiti ima pristalica, i u tom smislu, pored svih drugih aktuelnih tema, ovaj roman je u samoj srži savremena zbilja i ukazuje na značaj književnosti kao tumača svih fenomena koje čovek proživljava, u njihovom razobličavanju i kreiranju likova koji ne odustaju od ideja dobra. [taviše, implicitne poruke ovog romana sugerišu nužnost iskupljenja, kaznu i pokajanje. Ta svojstva autor daje liku belokosog starca, duha nedužnog oca silovane devojke Jane, koji se pojavljuje i ukazuje živima šta da čine da bi pravda bila zadovoljena, kao i kod Šekspira kad duh Hamletovog oca daje naloge i traži osvetu, ovde je to manje eksplicitno postavljeno. Starac je inkarnacija ideje pravde i podrške nedužnima. U svakom slučaju epizode sa elementima fantastike ukazuju na intertekstualne veze sa mnogim delima iz svetske književnosti i kada nisu posebno apostrofirane. Pomenimo da je roman gra|en vrlo složenim književnim postupkom koji bi se mogao odrediti i kao postmodernistički jer u srži dešavanja je dnevnik Ilije Miteva, koji ima ulogu proteksta. Uostalom, vrednost savremenog romana ogleda se upravo u njegovom pripovedačkom modelovanju. “Na prvom nivou, roman je prozni narativni žanr. Na drugom nivou, ova naracija je fiktivna istorija, u isto vreme fikcija karaktera je duboko istorična. Najzad, roman je umetnost: u svim svojim delovima kao i u celini, predstavlja se kao diskurs odre|en stvaranjem, zahvaljujući upotrebi nekih veština, kao estetski rezultat.” (La Grande encyclopedie (vol. 17) Librarie Larousse, Paris, 1976, p. 1051). Upravo ova definicija korespondira sa delom metodi Maneva “Koreni života, koreni smrti”, jer je ponudio jednu fleksibilnu formu u kojoj svi pomenuti aspekti imaju svoju funkciju i čija estetski rezultat je dramatična priča o sudbini podneblja i tragici i individue i naroda sa pokušajem odgonetanja opšteg zla i implikacijama po njih. Vera u moć literature, pisane reči ogleda se u stavljanju dnevnika glavnog lika u srž romana, i stvaranje nove proširene forme na toj osnovi da bi se posredno pokazalo da nakon proživljenog ostaje priča kao mera stvari. Ostaje i novi život onih koje ra|amo. Iza Ilije Miteva ostao je sin, dete rata jer mu je otac u isto vreme i ujak. Pisac ne ide u razmatranje takvog sticaja okolnosti, kakva bi psihološka preživljavanja mogao imati neko takav. On čitaocu daje drugu mogućnost. Nudi mu takav lik kao metaforu za čoveka ro|enog u užasima rata, kao dete zla (iako u isto vreme i ljubavi), odnosno vidljivi znak onoga što je nastalo sledom kobnih sudbinskih prilika. To dete bi na simboličnom planu mogle biti i novostvorene balkanske države, ali asocijacije su ipak krajnje individualne. Mi smo skloni da verujemo da je pisac Metodi Manev, svesno intendirao mnogo značenja koja su zapretana u simboličkom sloju romana. Primera radi gubitak identiteta Ilije Miteva, njegovo raskomadano telo i prepoznavanje svega imaju duboka skrivena značenja koja će čitalac sa zadovoljstvom otkrivati. Sa velikom pažnjom kreirani su i drugi likovi, odnosi me|u njima, sa jasnom polarizacijom na pozitivne i negativne, naročito ženski koji kao da uživaju autorovu naklonost iako im je podario tešku ulogu.

          Kao celina struktura se dobro drži iako ima dramaturškog razbijanja i lirskih digresija koje vode do katarze i ublažavaju tamnu naturalističku viziju života. Filozofsko ishodište ponu|eno je u samom naslovu. Smrt i život su dva pola koji se prožimaju i dopunjavaju. Stvaranje je nesumljiv način participacije, ali i doživljaj stvarnog.

          Čitaocima je ponu|ena makedonska vizija raspada Jugoslavije, što je dragoceno iskustvo jer ukazuje na univerzalnost tragike i nužnost umetničkog reagovanja na nju.Utisak je snažan, dramatičnost vremena je autentična, lirski pasaži čine kolorit dubljim i kompleksnijim a diskurs odaje pobunjenog i  angažovanog autora koji se ne miri sa postojećim i nametnutim.

mr Milica Lilić Jeftimijević